Gorka istina iza majčine bolesti: Priča o povjerenju, izdaji i oprostu

“Ivana, molim te, možeš li mi opet posuditi za lijekove?” glas moje majke, Zorice, drhtao je kroz slušalicu. Bilo je to treći put ovaj mjesec. Pogledala sam u svoj novčanik, znajući da ću opet morati odgoditi plaćanje režija. “Naravno, mama. Samo mi reci koliko ti treba.”

Tako je to išlo već godinama. Nakon što je tata umro od moždanog udara, ostale smo same u našem malom stanu u Novom Zagrebu. Ja sam radila dva posla – danju kao blagajnica u Konzumu, navečer čistila urede. Sve što sam imala davala sam mami, uvjerena da joj pomažem da preživi još jedan dan s dijabetesom i visokim tlakom.

Ali nešto se počelo mijenjati. Mama je postajala nervozna, često bi vikala na mene bez razloga. “Zašto nisi kupila pravi kruh? Šta će mi ovaj integralni!” ili “Opet si zaboravila lijekove!”. Počela sam sumnjati da nešto nije u redu, ali nisam imala hrabrosti pitati.

Jedne večeri, dok sam slagala rublje, zazvonio je mobitel. Bila je to teta Sanja iz Tuzle. “Ivana, jesi li dobro? Zorica mi se čini čudna zadnjih mjeseci. Stalno traži novac od mene i od tvog ujaka Damira. Kaže da joj treba za doktora…”

Osjetila sam knedlu u grlu. “I meni stalno traži… Ali mislim da joj stvarno treba. Znaš kakva je bila kad je tata umro.”

Sanja je šutjela nekoliko sekundi. “Ivana, možda bi trebala malo provjeriti na šta troši taj novac.”

Te noći nisam mogla zaspati. Po prvi put sam odlučila pretražiti maminu sobu dok je bila kod susjede Mirele na kavi. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam otvarala ladice. Pronašla sam nekoliko praznih kutija lijekova, ali i nešto drugo – račune iz kladionice i nekoliko praznih boca rakije sakrivenih iza ormara.

U tom trenutku sve mi je postalo jasno. Mama nije bila bolesna – ili barem ne onako kako sam mislila. Bila je ovisna o kocki i alkoholu.

Kad se vratila kući, čekala sam je u dnevnoj sobi. “Mama, moramo razgovarati.” Sjela je preko puta mene, izbjegavajući moj pogled.

“Našla sam račune iz kladionice i boce rakije. Zašto mi nisi rekla istinu? Sve ove godine sam ti vjerovala…”

Počela je plakati, lice joj se izobličilo od srama i tuge. “Nisam htjela… Nisam znala kako ti reći… Nakon što je tvoj otac umro, nisam mogla izdržati bol. Prvo sam pila da zaboravim, a onda su došle kladionice… Mislila sam da ću vratiti novac kad dobijem… Ali nikad nisam dobila.”

Osjetila sam kako mi se srce lomi na tisuću komadića. Sve žrtve koje sam podnijela – propušteni izlasci s prijateljima, neostvareni snovi o fakultetu, godine provedene u strahu za njeno zdravlje – sve su bile uzalud.

“Znaš li koliko si me povrijedila? Koliko sam puta plakala jer nisam imala za autobusnu kartu do posla? Koliko sam puta lagala prijateljima da ne mogu van jer moram biti s tobom?”

Mama je šutjela, suze su joj kapale po rukama.

Sljedećih dana vladala je tišina u stanu. Nisam znala kako dalje. S jedne strane, bila je to moja majka – žena koja me rodila, koja me tješila kad sam pala s bicikla ili kad me prvi dečko ostavio. S druge strane, osjećala sam se izdano kao nikada prije.

Jednog jutra došla sam kući ranije s posla i zatekla mamu kako sjedi za stolom s praznom čašom ispred sebe. “Ivana, trebam pomoć. Ne mogu više ovako.” Po prvi put pogledala me ravno u oči.

Dogovorile smo odlazak kod psihologa u Dom zdravlja na Sigečici. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam tračak nade.

Ali put do oporavka bio je dug i težak. Mama je imala uspone i padove – nekad bi izdržala tjedan dana bez kockanja i alkohola, a onda bi opet pokleknula. Ja sam bila uz nju, ali svaki njezin pad bio je novi udarac za mene.

Prijateljica Ana mi je rekla: “Zašto se mučiš? Pusti je neka sama riješi svoje probleme!” Ali nisam mogla. Bila je to moja mama.

Jedne večeri, nakon još jednog njenog povratka iz kladionice, sjela sam na balkon i zaplakala kao dijete. Pitala sam se ima li smisla boriti se za nekoga tko te toliko puta povrijedio.

Danas, dvije godine kasnije, mama je još uvijek na terapiji. Ima dana kad joj vjerujem i dana kad ne mogu ni pogledati u nju bez gorčine u grlu. Naučila sam da ljubav nije uvijek dovoljna – ponekad treba postaviti granice i misliti na sebe.

Ali još uvijek se pitam: Može li se povjerenje ikada potpuno vratiti nakon ovakve izdaje? Je li oprost slabost ili snaga?

Što vi mislite – gdje završava odgovornost djeteta prema roditelju?