Gorka istina: Kako je jedan poziv razorio moju porodicu i uništio povjerenje moje nane
“Ne mogu vjerovati da si to uradila, Lejla! Kako si mogla?” – nanein glas je drhtao, a oči su joj bile pune suza. Stajala sam nasred dnevnog boravka, dok su me svi gledali kao stranca. Samir, moj brat, stisnutih usana, šutio je, a tetka Azra je nervozno vrtjela prsten na ruci. Osjećala sam se kao da mi se tlo pod nogama raspada.
Sve je počelo tog utorka, kad je zazvonio nanein stari crveni telefon. Bila sam u kuhinji, rezala jabuke za kompot, kad sam čula kako nana viče: “Halo? Ko je?” Ubrzo je nastupila tišina, a onda je spustila slušalicu i pogledala me kao da me prvi put vidi. “Lejla, jesi li ti uzela moj novac iz ladice?”
Zaledila sam se. “Nana, nisam! Nikad ne bih… Znaš da uvijek ostavim sve na svom mjestu.”
Ali ona je već bila sumnjičava. “Neko mi je rekao da si ti. Da si uzela i otišla u grad s prijateljicama.”
“Ko ti je to rekao?”
Nana je šutjela. Samo je sjela na kauč i gledala kroz prozor. Taj dan više nije progovorila sa mnom.
Narednih dana atmosfera u kući bila je napeta kao nikad prije. Tetka Azra dolazila je svaki dan, šaptala nešto nani, a kad bih ušla u sobu, naglo bi promijenila temu. Samir me izbjegavao, a otac je samo odmahivao glavom kad bih pokušala razgovarati s njim.
Jedne večeri, dok sam skupljala suđe sa stola, čula sam kako tetka Azra govori nani: “Znaš ti da Lejla ima društvo koje nije baš najbolje? Možda joj treba novac za nešto… znaš već.”
Srce mi je tuklo kao ludo. Nisam mogla vjerovati da me vlastita porodica tako lako osudila. Godinama sam bila uz nanu – kad joj je bilo teško nakon djedove smrti, kad su joj noge otkazivale pa sam je nosila do kupatila, kad sam joj kuhala omiljenu supu od tikvica. Sve to sada nije vrijedilo ništa.
Pokušala sam razgovarati s nanom. Sjela sam pored nje na krevet i uzela joj ruku. “Nana, molim te, vjeruj mi. Nisam uzela tvoj novac. Ako treba, možemo zajedno pretražiti cijelu kuću.”
Povukla je ruku i okrenula se prema zidu. “Ne znam više kome mogu vjerovati. Svi nešto krijete od mene.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošle zajedno. Sjetila sam se kako mi je pričala o svom djetinjstvu u Travniku, o tome kako su ljudi tada držali do riječi i poštovanja. Sada sam ja bila ta kojoj se ne vjeruje.
Sljedeći dan došla je policija. Neko iz porodice ih je pozvao – kasnije sam saznala da je to bio Samir. Pretražili su moju sobu, torbu, čak i džepove starih jakni. Ništa nisu našli.
Kad su otišli, tetka Azra me gledala s prezirom: “Sram te bilo! Da si barem priznala… Možda bi ti nana oprostila.”
Pukla sam: “Zašto mi niko ne vjeruje? Zar vam ništa ne znači sve što sam radila za ovu porodicu?”
Otac je samo slegnuo ramenima: “Teško je danas znati ko govori istinu.”
Dani su prolazili u tišini i hladnoći. Nana više nije tražila moju pomoć; čak ni kad bi joj trebalo donijeti lijekove ili čaj, zvala bi tetku Azru ili Samira. Osjećala sam se kao duh u vlastitoj kući.
Jednog jutra, dok sam spremala doručak za sebe – prvi put bez nane za stolom – zazvonio je telefon. Bio je to glas iz banke: “Gospođo Lejla, vaša nana je jučer podigla sav novac sa svog računa i zaboravila ga kod nas na šalteru. Našli smo ga i želimo vas obavijestiti da ga možete preuzeti s njom zajedno.”
Nisam znala da li da plačem ili da se smijem od olakšanja i bijesa istovremeno. Otrčala sam nani u sobu s papirima iz banke.
“Nana! Pogledaj! Novac ti nije nestao – ostavila si ga u banci!”
Pogledala me zbunjeno, pa onda posramljeno spustila glavu.
Tetka Azra je odmah počela: “Pa dobro, svima se može desiti greška… Ali Lejla, ti si ipak mogla biti iskrenija od početka!”
Nisam mogla vjerovati svojim ušima.
Nana mi se nije ispričala. Samo je šutjela nekoliko dana, a onda me jedne večeri tiho zamolila da joj donesem čaj.
Od tada ništa više nije bilo isto. Povjerenje koje smo gradile godinama nestalo je u jednom danu – zbog jednog poziva i jedne lažne optužbe.
Ponekad se pitam: koliko vrijedi istina u porodici koja ti ne vjeruje? I može li se povjerenje ikada vratiti kad jednom pukne kao staklo?