Gosti vesele dvaput: Kako je moj brat pretvorio vikend u test izdržljivosti
“Zar stvarno misliš da je to bilo pošteno, Oskare?” – moj glas je drhtao dok sam stajala nasred kuhinje, stisnutih šaka, gledajući brata ravno u oči. Miris svježe skuhane kafe miješao se s napetim zrakom, a Jasmina je tiho sjedila za stolom, zureći u šalicu kao da će joj ona dati odgovore koje traži. Djeca su se povukla u svoju sobu, osjećajući oluju koja se sprema.
Sve je počelo sasvim nevino. Oskar i Jasmina su najavili dolazak još prošlog mjeseca. “Bit će nam lijepo, kao nekad!” – pisalo je u poruci. Pripremila sam sve: ispekla pitu od jabuka po maminom receptu, očistila stan do savršenstva, čak sam kupila novu posteljinu za gostinsku sobu. Ali, čim su stigli, osjetila sam onu staru nelagodu koja se uvijek pojavi kad smo svi zajedno pod istim krovom.
Oskar je uvijek bio zlatno dijete. Mama ga je obožavala, tata mu je sve opraštao. Ja sam bila ta koja je morala biti odgovorna, ta koja je skupljala razbijene tanjire i mirila roditelje kad bi se posvađali zbog njega. Sada, kad smo odrasli, mislila sam da su te stvari iza nas. Ali nisu.
“Nisam ja kriv što si ti uvijek sve preozbiljno shvaćala,” odgovorio je Oskar, podižući obrve kao da sam ja ta koja pravi problem ni iz čega. Jasmina ga je pogledala ispod oka, ali nije rekla ništa.
Prvi dan je prošao u lažnim osmijesima i površnim razgovorima. Navečer smo sjeli za stol – ja, moj muž Ivan, naša djeca, Oskar i Jasmina. Ivan je pokušavao održati atmosferu vedrom:
“Oskare, sjećaš li se kad smo išli na pecanje kod dede u Travnik?” pitao ga je s osmijehom.
“Kako da ne! Samo što sam ja uvijek morao nositi tvoju opremu jer si bio najmlađi,” odgovorio je Oskar kroz smijeh.
Ali meni nije bilo do smijeha. Sjećanja su navirala – kako sam ja morala čistiti ribu dok su se oni igrali nogometa ispred kuće. Kako sam uvijek bila ta koja ostaje zadnja za stolom, skuplja tanjire i pere suđe dok se ostali smiju u dnevnoj sobi.
Drugi dan je donio još više napetosti. Djeca su se posvađala oko igračke, a Jasmina je hladno rekla: “Možda bi trebala više raditi na njihovom odgoju.” Osjetila sam kako mi krv vrije. Ivan me pogledao upozoravajuće, ali nisam mogla prešutjeti:
“Možda bi ti trebala probati provesti s njima više od dva dana godišnje pa bi znala kako to izgleda.”
Oskar se umiješao: “Ajde, ne pretjeruj. Jasmina samo želi pomoći.”
“Ne treba mi pomoć od nekoga tko misli da zna sve bolje!” povikala sam i istrčala na balkon.
Stajala sam tamo dugo, gledajući u tamu iznad Sarajeva. Sjećanja su me gušila – kako smo Oskar i ja kao djeca dijelili sobu, kako me štitio od djece iz komšiluka, ali i kako me znao povrijediti svojim riječima. Koliko puta sam poželjela da imam brata koji će me razumjeti, a ne samo koristiti kad mu nešto treba.
Kasnije te večeri, dok su svi spavali, čula sam šapat iz dnevne sobe. Približila sam se tiho i čula Jasminu:
“Oskare, mislim da tvoja sestra pati više nego što pokazuje. Možda bismo trebali razgovarati s njom otvoreno.”
Oskar je uzdahnuo: “Uvijek je bila osjetljiva. Ne znam što više želi od mene.”
Te riječi su me pogodile jače nego što bih priznala. Vratila sam se u krevet s knedlom u grlu.
Treći dan bio je kulminacija svega. Za doručkom je Ivan predložio da svi zajedno odemo na izlet do Vrela Bosne. Djeca su bila oduševljena, ali Oskar je odmahnuo rukom:
“Ne znam baš… Imamo mi svojih planova.”
Pogledala sam ga u nevjerici: “Zar nisi rekao da dolazite zbog nas?”
Jasmina je pokušala smiriti situaciju: “Samo smo mislili da bismo mogli obići neke prijatelje…”
“Uvijek isto! Kad god dođete, ponašate se kao gosti u hotelu! Nikad niste tu kad vas trebamo!” povikala sam, glas mi je pucao od bijesa i tuge.
Djeca su počela plakati, Ivan me pokušavao smiriti, ali nisam mogla stati.
Oskar je ustao od stola: “Ako ti toliko smetamo, mogli smo i ne dolaziti!”
“Možda bi bilo bolje!” odgovorila sam kroz suze.
Tog popodneva spakirali su stvari i otišli ranije nego što su planirali. Stan je odjednom bio previše tih. Djeca su me grlila i pitala gdje su otišli tetka i tetak. Nisam im znala odgovoriti.
Sutradan sam dugo sjedila sama uz prozor, gledajući kišu kako pada po praznom dvorištu. Pitala sam se gdje smo pogriješili – jesam li ja previše očekivala ili oni premalo dali? Je li moguće da nas prošlost toliko određuje da ne možemo krenuti dalje?
Možda svi nosimo svoje rane iz djetinjstva koje nikad ne zacijele. Možemo li ikada naučiti voljeti jedni druge bez tih tereta? Što vi mislite – jesu li obiteljske rane zaista vječne ili ih možemo izliječiti ako dovoljno želimo?