Ime koje boli: Priča o Lani, majci koja je branila ime svog sina
“Kako si mu mogla dati TAKVO ime?” — pročitala sam komentar ispod slike mog novorođenog sina, Darisa, koju sam s ponosom objavila na Facebooku. Ruke su mi drhtale dok sam čitala dalje: “Zvuči kao ime iz turske sapunice! Zar nije bilo boljih izbora?”. Osjetila sam kako mi se grlo steže, a oči pune suzama. Nisam očekivala ovakvu lavinu negativnosti od ljudi koje poznajem cijeli život.
Bila sam iscrpljena nakon poroda, još uvijek u bolnici u Sarajevu, okružena sterilnim zidovima i mirisom dezinfekcije. Sjedila sam na krevetu, gledala Darisa kako spava u prozirnom krevetiću pored mene i pitala se gdje sam pogriješila. U tom trenutku ušla je moja sestra Ivana, noseći kafu i osmijeh koji je brzo nestao kad je vidjela moj izraz lica.
“Šta je bilo, Lana?”
Pružila sam joj mobitel. Čitala je komentare naglas: “Daris? Pa što nisi izabrala neko normalno ime?”, “Jadno dijete, s tim imenom će ga svi zezati u školi.” Ivana je uzdahnula i sjela pored mene.
“Znaš šta, pusti ih. To je tvoje dijete, tvoja odluka. Ljudi uvijek imaju nešto za reći.”
Ali nije bilo tako jednostavno. Komentari su se širili kao požar. U WhatsApp grupi iz srednje škole, Mirela je napisala: “Lana, stvarno? Daris? Zar nisi mogla nešto hrvatskije ili bosanskije?” Čak je i moja mama, koja je uvijek bila uz mene, tiho rekla: “Znaš, Lana, možda bi bilo lakše da si ga nazvala Ivan ili Amar…”
Sjećam se trenutka kad sam prvi put čula to ime. Moj muž Emir i ja sjedili smo na klupi ispred naše zgrade u Zenici, gledali zalazak sunca i pričali o budućnosti. On je predložio Daris jer mu je to ime nosio djed kojeg je obožavao. Meni se svidjela zvučnost i značenje — “onaj koji donosi radost”. Dogovorili smo se odmah, bez dileme.
Ali sada, kad sam bila najranjivija, osjećala sam se kao da svi preispituju moju sposobnost da budem majka samo zbog imena koje sam izabrala za svoje dijete.
Narednih dana komentari nisu prestajali. Na Instagramu su mi slali poruke: “Nadam se da nećeš požaliti kad krene u školu”, “Zašto uvijek moramo biti posebni?” Čak su i neki članovi porodice iz Hrvatske rekli: “Kod nas bi ga svi zezali!” Emir je pokušavao biti podrška, ali vidjela sam da ga sve to pogađa.
Jedne večeri, dok sam uspavljivala Darisa, Emir je tiho rekao: “Možda smo pogriješili… Možda bi mu trebalo promijeniti ime dok još možemo.” Pogledala sam ga s nevjericom.
“Ne! Neću dozvoliti da nam društvo diktira kako ćemo zvati naše dijete! Zar nije dovoljno što smo morali birati strane tokom rata? Zar sada moramo birati i imena po tuđim pravilima?”
Emir me zagrlio. Osjetila sam kako mi srce lupa od bijesa i tuge.
Sljedećeg jutra odlučila sam odgovoriti svima javno. Objavila sam novu sliku Darisa i napisala:
“Ime mog sina je Daris. Izabrali smo ga jer ima posebno značenje za našu porodicu. Znam da možda nije tradicionalno ili tipično za naše krajeve, ali vjerujem da svako dijete zaslužuje da nosi ime koje mu roditelji daju s ljubavlju. Molim vas da poštujete naš izbor kao što bismo mi poštovali vaš.”
Odgovori su bili podijeljeni. Neki su me podržali: “Bravo Lana! Svako ima pravo na svoj izbor!”, “Predivno ime!”, dok su drugi nastavili s kritikama: “Samo čekaj dok krene u školu…”
Najgore mi je bilo kad sam otišla kod Emira na posao po papire za matični ured. Njegov kolega Ante me dočekao s osmijehom: “E Lana, čestitam! Kako ste nazvali malog?”
“Daris,” odgovorila sam ponosno.
Ante se nasmijao: “Auuu, bit će zanimljivo kad ga učiteljica prvi put prozove!”
Osjetila sam kako mi krv vrije. Ali ovaj put nisam šutjela.
“Možda će biti zanimljivo, ali će znati da njegovo ime ima priču i ljubav iza sebe. To je važnije od toga hoće li ga neko krivo izgovoriti ili pogledati čudno.”
Ante je zašutio i samo klimnuo glavom.
Dani su prolazili, a ja sam polako učila ignorirati zlobne komentare. Počela sam upoznavati druge mame koje su svojim bebama dale neobična imena — Lejla iz Mostara nazvala je kćerku Tara, a Sanja iz Zagreba sina Noa. Svi smo imali istu priču: borba protiv predrasuda i želja da naša djeca budu svoja.
Jednog dana dobila sam poruku od Mirele: “Znaš šta, Lana? Razmišljala sam… Možda si ti u pravu. Možda bismo svi trebali biti hrabriji i birati ono što volimo, a ne ono što drugi očekuju od nas.”
Tada sam shvatila — možda ne mogu promijeniti cijelo društvo, ali mogu biti primjer svom sinu da bude ponosan na svoje ime i na ono što ono znači za nas.
Ponekad se pitam: Zašto nam je toliko teško prihvatiti različitost? Zar nije važnije kakvi smo ljudi nego kako se zovemo? Možda će baš Daris jednog dana biti taj koji će promijeniti pravila.