Ime koje dijeli: Borba za nasljeđe u obitelji Kovačević

“Ne dolazi u obzir, Marko! Neću da naše dijete nosi ime koje zvuči kao iz prošlog stoljeća!” viknula je Lejla, tresući glavom dok je stajala nasred dnevnog boravka. Ruke su joj bile prekrižene, a pogled tvrd kao kamen. Osjetio sam kako mi se grlo steže, kao da mi je netko zavezao čvor oko srca. Bio sam na rubu suza, ali nisam smio pokazati slabost. Ne pred njom, ne pred svojom novom ženom, ne pred svojom majkom koja je već danima šutjela i gledala nas ispod obrva.

Nikad nisam mislio da će ime mog oca, pokojnog Ivana, biti razlog zbog kojeg će se moja obitelj raspasti. Nakon razvoda s Anom, godinama sam lutao izgubljen, sve dok nisam upoznao Lejlu. Bila je deset godina mlađa od mene, puna života i energije. Moja majka, Milena, nije bila oduševljena. “Šta će ti ona? Samo traži nekog ko će je izdržavati,” šaptala bi mi dok bi Lejla bila u drugoj sobi. Ali ja sam bio siguran – Lejla me izvukla iz tame.

Kad smo saznali da čekamo sina, sve se činilo savršenim. Prvi put nakon dugo vremena osjećao sam da imam priliku za novi početak. Ali onda je došlo pitanje imena. “Želim da se zove Ivan,” rekao sam jedne večeri dok smo ležali u krevetu. Lejla je odmah ustala, kao da ju je nešto ugrizlo.

“Ne mogu vjerovati da si ozbiljan! Ivan? Pa to ime ima svaki drugi deda u Bosni i Hrvatskoj! Zar ne vidiš koliko je staromodno? Naš sin treba imati moderno ime, nešto što će ga izdvajati!”

Pokušao sam joj objasniti koliko mi to znači. Moj otac je bio sve za mene – čovjek koji me naučio svemu što znam, koji je radio po tri posla da bih ja mogao studirati u Zagrebu. Umro je naglo, srce ga je izdalo dok je sjedio za stolom i gledao dnevnik. Nisam stigao ni oprostiti se.

“Lejla, molim te… To nije samo ime. To je sjećanje na čovjeka koji me oblikovao. Znam da ti to možda ne razumiješ, ali meni je važno.”

Nije popuštala. “Neću da mi dijete bude predmet sprdnje jer nosi ime koje više niko ne daje! Ako ti je toliko stalo do tvog oca, zašto nisi ostao s Anom? Ona bi sigurno pristala na to!”

Te riječi su me pogodile kao nož. Znao sam da Lejla ima svoj ponos, ali nisam očekivao toliku hladnoću. Počeli smo se svađati svaki dan. Moja majka je dolazila češće nego prije, donoseći kolače i pokušavajući razgovarati s Lejlom.

“Dijete drago,” govorila bi joj tiho dok bi sjedile za kuhinjskim stolom, “znam da ti nije lako s Markom, ali ime… Ime je važno u našoj obitelji. Moj Ivan je bio dobar čovjek. Zar ne bi bilo lijepo da ga se sjećamo kroz unuka?”

Lejla bi samo slegnula ramenima i nastavila listati Instagram na mobitelu.

S vremenom su se počeli javljati i drugi problemi. Lejlina majka iz Tuzle zvala ju je svaki dan, govoreći joj kako ne smije dozvoliti da “muškarci upravljaju njenim životom”. Moja sestra Petra slala mi je poruke: “Brate, nemoj popustiti! Tata bi bio ponosan na tebe ako izdržiš!”

Osjećao sam se kao između dvije vatre. S jedne strane žena koju volim i dijete koje tek treba doći na svijet, s druge strane duh mog oca i očekivanja cijele moje obitelji.

Jedne večeri, dok sam sjedio sam u kuhinji, došla je majka i sjela nasuprot mene.

“Znaš li ti, sine moj, šta znači nositi ime svog djeda? Ja sam svog sina nazvala po svom ocu. To je naša tradicija. Ako sad odustaneš, šta ćeš reći svom sinu kad odraste? Da si popustio jer ti je bilo lakše?”

Nisam znao šta da kažem. Osjećao sam se kao kukavica.

Lejla je postajala sve udaljenija. Počela je spavati u drugoj sobi. Govorila mi je da ne razumijem koliko joj je teško biti “strankinja” u Zagrebu, koliko joj smeta što svi očekuju da se ona prilagodi našim običajima.

“Zašto tvoj otac nije mogao biti malo moderniji? Zašto baš Ivan? Zar nema drugih imena koja bi nas povezivala?” pitala me jedne noći kroz suze.

Pokušao sam joj objasniti da nije stvar u imenu nego u osjećaju pripadnosti, u tome da naš sin zna odakle dolazi.

Kad se rodio naš sin, bio sam presretan. Držao sam ga u naručju i gledao kako diše. Lejla me pogledala i tiho rekla: “Neka bude Luka. To ime volim od djetinjstva.” Nisam imao snage raspravljati se više. Pogledao sam sina i pomislio: možda će on jednog dana razumjeti zašto sam popustio.

Ali kad smo došli kući iz bolnice, majka nije htjela ni pogledati unuka.

“Nije on kriv,” rekla je hladno, “ali ti si izdao svog oca.”

Te riječi su me proganjale danima. Lejla i ja smo se udaljavali sve više. Svaka sitnica postajala je razlog za novu svađu – od toga kako hranimo dijete do toga tko će ga voditi kod pedijatra.

Jedne večeri sjedio sam na balkonu i gledao svjetla grada. Pitao sam se jesam li pogriješio što sam toliko inzistirao na prošlosti umjesto da gradim budućnost sa ženom koju volim.

Možda ime nije toliko važno koliko ljubav koju pružamo djetetu? Ili ipak jesu te male stvari ono što nas čini onim što jesmo?

Što vi mislite – jesam li trebao popustiti ranije ili se boriti do kraja za ime svog oca?