Ispod iste adrese, ali s tuđim životom: Tajna pod mojom otiračem
“Nije moguće… Ovo nije moguće!” šaptala sam sebi, drhteći dok sam stajala na hladnim pločicama hodnika, držeći bijelu omotnicu u ruci. Srce mi je tuklo kao ludo, a ruke su mi se znojile. Pogledala sam još jednom fotografiju – Darijo, moj muž, sjedi na klupi u parku, u naručju drži djevojčicu od možda četiri godine. Smiješi se onim osmijehom koji sam mislila da je rezerviran samo za mene i našeg sina Ivana. Ali ova djevojčica nije bila naša. Nikada je nisam vidjela.
“Mama, što je to?” začuo se Ivanov glas iz dnevne sobe. Brzo sam sakrila omotnicu iza leđa i pokušala se nasmiješiti.
“Ništa, ljubavi. Samo nešto za mamu.”
Ali ništa više nije bilo isto. Cijeli dan sam hodala po stanu kao sjena, pokušavajući pronaći smisao u toj slici. Darijo je došao kući kasno, kao i obično subotom, mirisao je na benzin i ulje – radio je u servisu kod svog brata Tomislava. Sjeli smo za stol, a ja sam ga gledala kao stranca.
“Jesi dobro? Izgledaš nekako… umorno,” pitao me, spuštajući pogled na tanjur.
“Jesam. Samo… čudno sam sanjala,” slagala sam, osjećajući kako mi se grlo steže.
Te noći nisam mogla spavati. Svaki put kad bih zatvorila oči, vidjela bih Darija s tom djevojčicom. Tko je ona? Zašto mi to nikad nije rekao? Je li moguće da ima drugo dijete? Ili je to samo slučajnost, možda dijete nekog prijatelja? Ali zašto bi netko stavio tu sliku pod moj otirač?
Sljedećih dana postala sam opsjednuta. Pratila sam Darija kad bi išao na posao, gledala njegov mobitel kad bi zaboravio zaključati ekran. Svaki njegov osmijeh, svaki pogled prema meni bio je pod povećalom. Počela sam sumnjati u sve – u njegove izlaske s “dečkima”, u kasne dolaske kući, u iznenadne pozive koje bi primao na balkonu.
Jedne večeri, dok je tuširao Ivana prije spavanja, odlučila sam pretražiti njegovu ladicu s dokumentima. Pronašla sam još jednu fotografiju – istu djevojčicu, ali ovaj put s Darijevom majkom, gospođom Ankom. Srce mi je preskočilo. Znači, i ona zna? Svi znaju osim mene?
Sljedećeg dana otišla sam kod Anke pod izlikom da joj donesem kolače. Sjela sam za njezin kuhinjski stol i gledala kako ulijeva kavu.
“Anka… mogu li te nešto pitati?”
Pogledala me preko naočala.
“Naravno, dušo. Što te muči?”
Izvadila sam fotografiju i stavila je pred nju. Lice joj je problijedjelo.
“Tko je ova djevojčica?”
Anka je šutjela nekoliko trenutaka, a onda duboko uzdahnula.
“To je Lana… Darijeva kćer iz veze s Jasminom. Znam da ti to nije rekao. Mislili smo da je bolje da ne znaš… zbog Ivana, zbog vas.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Nisam mogla disati.
“Koliko dugo to traje? Koliko dugo svi lažete?”
Anka je spustila pogled.
“Od prije pet godina. Jasmina živi u istom kvartu, ali nikad nije htjela praviti probleme. Samo… htjela je da Lana zna tko joj je otac.”
Vratila sam se kući slomljena. Darijo me čekao u dnevnoj sobi.
“Moramo razgovarati,” rekla sam tiho.
Pogledao me s onim izrazom lica koji govori da zna što slijedi.
“Znam za Lanu,” rekla sam.
Sjeo je i pokrio lice rukama.
“Žao mi je… Nisam znao kako ti reći. Bojao sam se da ćeš otići, da ćeš mi uzeti Ivana… Nisam htio izgubiti obitelj.”
“Ali si lagao! Godinama si lagao! Kako si mogao? Kako si mogao gledati mene i Ivana u oči svaki dan?”
Plakao je prvi put otkako ga znam.
“Nisam htio povrijediti nikoga. Bio sam mlad, glup… Jasmina i ja smo bili zajedno kratko prije nego što smo se ti i ja upoznali. Kad mi je rekla za Lanu, već smo bili u braku. Mislio sam da ću to moći sakriti…”
Nisam znala što reći. U meni su se miješali bijes, tuga i osjećaj izdaje. Cijeli naš život bio je laž?
Tjedni su prolazili u tišini i napetosti. Ivan je osjećao da nešto nije u redu, ali nisam imala snage objasniti mu. Darijo je pokušavao biti prisutan, ali između nas se stvorio zid koji nismo mogli preskočiti.
Jednog dana Jasmina me nazvala.
“Znam da znaš za Lanu,” rekla je tiho. “Nisam htjela uništiti vašu obitelj. Samo želim da Lana ima priliku upoznati brata. Možemo li razgovarati?”
Pristala sam na susret u malom kafiću na Trgu bana Jelačića. Jasmina je bila umorna žena s toplim očima.
“Nisam tražila ništa od Darija svih ovih godina,” rekla je. “Ali Lana pita za njega svaki dan. Zaslužuje znati tko joj je brat.”
Gledala sam njezine ruke kako drhte oko šalice kave.
“Ne znam mogu li to podnijeti,” priznala sam kroz suze. “Ne znam ni tko sam više nakon svega ovoga.”
Jasmina me pogledala s razumijevanjem koje samo žena može dati drugoj ženi.
“Znam kako boli kad te netko izda. Ali djeca nisu kriva za naše greške.”
Te riječi su mi odzvanjale danima u glavi.
Na kraju sam pristala upoznati Lanu s Ivanom. Bio je to težak susret – Ivan nije razumio tko je ta djevojčica koja ga gleda sa strahopoštovanjem i željom za igrom. Darijo ih je gledao sa suzama u očima, a ja sam osjećala kako mi srce puca i zacjeljuje istovremeno.
Danas živimo s istinom koja boli, ali barem više nema laži među nama. Povjerenje se teško vraća, ali zbog djece učimo ponovno graditi mostove koje smo sami srušili.
Ponekad se pitam: Je li moguće ponovno voljeti nekoga tko te tako duboko povrijedio? Može li obitelj preživjeti istinu koja razara sve što si mislio da znaš?