Ispod istog krova: Priča o granicama i prijateljstvu na rubu pucanja
“Opet ti, Jasmina?” prošaputala sam sebi dok sam gledala kako kvaka na mojim vratima polako silazi prema dolje. Nije ni pokucala. Ušla je s osmijehom, noseći praznu šalicu. “Ej, Lejla, imaš možda malo šećera? Znaš da mi je muž opet zaboravio kupiti…”
Nisam stigla ni odgovoriti, a već je bila u kuhinji, otvarajući ormariće kao da su njezini. Pogledala sam prema dnevnom boravku gdje su naši sinovi, Dino i Amar, slagali lego kocke. Njihov smijeh bio je jedina svijetla točka tog popodneva.
Jasmina je nastavila pričati, ne čekajući moj odgovor: “Znaš, Lejla, ti si mi kao sestra. Nema smisla da se opterećujemo sitnicama među nama. Šećer danas, možda sutra malo brašna… Tako to ide među susjedima, zar ne?”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu. Njezine riječi bile su slatke, ali ton je bio zahtjevan, gotovo prijeteći. Sjetila sam se prošlog tjedna kad je tražila da joj posudim usisavač – vratila ga je prljavog i s polomljenim kotačićem. Kad sam joj to spomenula, samo je odmahnula rukom: “Ma šta ti je, Lejla, to se može popraviti.”
Te večeri sam dugo sjedila sama u kuhinji. Suprug Edin bio je na poslu do kasno. Pisala sam mu poruku: “Opet Jasmina. Ne znam koliko još mogu ovo izdržati.” Odgovorio je kratko: “Pusti je, bit će bolje kad djeca porastu.”
Ali nije bilo bolje. Jasmina je dolazila svaki drugi dan s novim zahtjevima. Jednom joj je nestalo mlijeka, drugi put joj je trebalo jaje za kolač koji ‘mora napraviti jer joj dolazi sestra iz Travnika’. Počela sam izbjegavati vlastiti stan – odlazila bih u trgovinu kad bih čula njezine korake na hodniku.
Jednog dana, dok sam vješala rublje na balkonu, čula sam kako Jasmina priča s drugom susjedom, Senadom. “Lejla je postala nekako hladna. Ne znam šta joj je. Valjda misli da je bolja od nas jer joj muž radi u Njemačkoj.” Osjetila sam knedlu u grlu. Nisam željela biti predmet ogovaranja, ali nisam više mogla podnijeti njezinu invaziju na moj život.
Navečer sam sjela s Dinom. “Sine, znaš li zašto Amar često dolazi kod nas?”
“Zato što mu je kod nas ljepše. Kod kuće mu mama stalno viče na njega…”
Osjetila sam sažaljenje prema Amaru, ali i bijes prema Jasmini. Zar stvarno koristi naše prijateljstvo i djecu kao izgovor za svoje ponašanje?
Sljedeći tjedan dogodilo se nešto što me slomilo. Dino je došao uplakan iz škole. “Mama, Amar mi je rekao da više ne smijem dolaziti kod njih jer si ti zla prema njegovoj mami.”
Srce mi se steglo. Otišla sam do Jasmininih vrata i pokucala – prvi put ja kod nje. Otvorila je s iznenađenjem.
“Jasmina, moramo razgovarati,” rekla sam drhtavim glasom.
“O čemu? Ako si došla zbog šećera, nemam ni ja više…” nasmijala se kiselo.
“Ne radi se o šećeru. Radi se o granicama. Osjećam da stalno prelaziš granicu između pomoći i iskorištavanja. Naša djeca pate zbog toga.” Glas mi je podrhtavao.
Jasmina me pogledala kao da sam joj upravo zabola nož u leđa.
“Znaš li ti koliko mi značiš? Ja nemam nikoga drugog ovdje! Moj muž stalno radi, sestra mi je daleko… Ti si jedina kojoj mogu doći kad mi treba nešto!”
“Ali ja nisam tvoja služavka,” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
Nastao je muk. Oči su joj se napunile suzama.
“Dobro,” rekla je tiho i zatvorila vrata pred mojim nosom.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu – o tome kako žene u našoj zgradi uvijek moraju biti dostupne jedna drugoj, kako nas zajednica gura da budemo ‘dobre susjede’, čak i kad to znači žrtvovati vlastiti mir.
Sljedećih dana Jasmina me izbjegavala. Amar više nije dolazio kod nas, a Dino je bio tužan i povučen. Senada me gledala ispod oka kad bih prošla hodnikom.
Jednog popodneva Edin me zagrlio: “Znaš da nisi ništa loše napravila? Moraš misliti i na sebe.”
Ali osjećaj krivnje nije nestajao. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li previše stroga? Jesam li mogla biti bolja prijateljica?
Tjedni su prolazili. Dino i Amar su se polako opet počeli družiti u školi, ali više nisu dolazili jedno drugome kući kao prije.
Jednog dana Jasmina mi je ostavila poruku na vratima: “Žao mi je ako sam te povrijedila. Nije mi bilo lako priznati da trebam pomoć. Nadam se da ćemo jednog dana opet moći popiti kavu kao nekad.” Pročitala sam poruku nekoliko puta i osjetila olakšanje pomiješano s tugom.
Sjedila sam sama u kuhinji i gledala kroz prozor na dvorište gdje su se djeca igrala.
Pitam se – gdje završava dobra volja, a gdje počinje iskorištavanje? Jesmo li mi žene same sebi najveći neprijatelji kad ne znamo reći ‘ne’? Što vi mislite – jesu li granice luksuz ili nužnost u našim životima?