Ispod Istog Neba: Priča o Gubitku, Oprostu i Novim Počecima

“Lejla, gdje si bila sinoć?” majčin glas para tišinu stana, dok ja stojim na pragu dnevne sobe, još uvijek u jakni, s ključevima u ruci. Pogledam je, oči joj crvene od plača, a otac sjedi za stolom, šutke gleda kroz prozor. Zrak miriše na kafu i neizgovorene riječi.

“Bila sam kod Dine. Nisam mogla spavati…” promrmljam, ali znam da to nije pravi odgovor. Nije ni važno gdje sam bila – važno je gdje Amar nije. Moj brat. Moj najbolji prijatelj. Onaj kojeg više nema.

Sve se promijenilo prije dva mjeseca. Bio je petak navečer, Sarajevo je disalo onim posebnim ritmom vikenda. Amar je izašao s društvom, a ja sam ga molila da ostane kući. “Ma Lejla, ne brini, samo ćemo na ćevape kod Želje!” nasmijao se, mahnuo mi i nestao niz stepenice. Nikad ga više nisam vidjela živog.

Prometna nesreća kod Skenderije. Vozač pod utjecajem alkohola. Dvoje mrtvih, troje ozlijeđenih. Amar je bio jedan od njih. Sjećam se kako su me roditelji probudili usred noći, majka je vrištala, otac me tresao za ramena. “Lejla, Amar… Amar…”

Od tada ništa nije isto. Majka krivi mene što ga nisam zadržala. Otac šuti danima, povremeno izleti iz kuće i vraća se kasno, miriše na rakiju. Ja? Ja krivim sebe. Da sam bila upornija, da sam ga zamolila još jednom… Možda bi bio živ.

Dani prolaze sporo. U školi me svi gledaju sažaljivo. Dina pokušava biti uz mene, ali ne zna što reći. “Znaš da nije tvoja krivnja?” šapće mi dok sjedimo na klupi ispred škole. Klimam glavom, ali ne vjerujem joj.

Jedne večeri čujem roditelje kako se svađaju u kuhinji.

“Ti si joj dopustila previše slobode! Da si bila stroža, Amar bi bio živ!” viče otac.

“A ti? Gdje si bio kad su djeca trebala oca? U kafani!” odgovara majka kroz suze.

Zatvaram vrata svoje sobe i stavljam slušalice na uši, ali njihovi glasovi probijaju sve barijere. Osjećam se kao da sam zarobljena između njih dvoje, između prošlosti i budućnosti koje nema.

Jednog dana dobijem pismo iz škole – stipendija za studij u Zagrebu! Prva generacija iz naše obitelji koja ima priliku otići vani. Ali kako da slavim kad Amar nije tu? Majka kaže: “To bi Amar želio za tebe.” Otac samo šuti.

Pripreme za odlazak traju tjednima. Pakiram kofere, kupujem karte za autobus. Noć prije puta sjedim s majkom u kuhinji.

“Lejla… oprosti mi što sam bila gruba prema tebi. Znam da nisi ti kriva za Amarovu smrt. Samo… boli me previše.”

Pružam joj ruku preko stola. Prvi put nakon dugo vremena osjećam toplinu.

U Zagrebu je sve novo – ljudi, zgrade, mirisi. Prvih dana osjećam se izgubljeno. U studentskom domu upoznajem Ivana iz Splita i Anu iz Osijeka. Pričamo o svemu – o životu, o obitelji, o tome kako je teško biti daleko od doma.

Jedne večeri Ana mi povjeri svoju priču: “Moj brat je poginuo na motoru prije tri godine. Mislila sam da nikad neću moći oprostiti sebi što sam mu dala ključeve…”

Gledam je i shvaćam da nisam sama u svojoj boli.

Počinjem pisati dnevnik – o Amaru, o roditeljima, o sebi. Svaki dan malo manje boli. Pridružujem se studentskoj udruzi koja pomaže mladima iz Bosne i Hrvatske da se snađu u Zagrebu. Osjećam da napokon mogu nešto dati drugima.

Jednog dana dobijem poruku od majke: “Tata te pita kad dolaziš kući za Bajram.” Srce mi zadrhti – možda ima nade za nas.

Vraćam se u Sarajevo prvi put nakon pola godine. Otac me dočeka na autobusnoj stanici – zagrljaj traje duže nego ikad prije.

Za Bajram sjedimo svi zajedno za stolom. Tišina je teška, ali ovaj put nije neprijateljska. Nakon ručka otac tiho kaže: “Lejla… oprosti što sam bio grub prema tebi. Nisam znao kako drugačije nositi bol.” Suze mi krenu niz lice – prvi put osjećam da smo opet obitelj.

Danas znam – gubitak nikad ne nestaje, ali naučiš živjeti s njim. Naučiš praštati sebi i drugima.

Ponekad se pitam: koliko nas još živi s krivnjom koju ne zaslužujemo? Možemo li ikada zaista oprostiti sebi i krenuti dalje?