„Ivana, možeš li doći do mame? Ne znam više što da radim…” – Kako je jedan poziv promijenio sve
„Ivana, možeš li doći do mame? Ne znam više što da radim…“ Glas mog brata Ante bio je promukao, gotovo slomljen. Sjedila sam na tramvajskoj stanici u Zagrebu, gledala kako kiša udara po staklu i osjećala kako mi srce tone. Zatvorila sam oči na trenutak, pokušavajući se sjetiti kad smo zadnji put svi zajedno sjeli za stol bez svađe ili šutnje koja reže kao nož.
„Što se dogodilo?“ upitala sam, iako sam već znala odgovor. Mama je opet pala. Otkad joj je dijagnosticirana Parkinsonova bolest, naš život se pretvorio u niz neprospavanih noći, briga i tihe panike. Ante je ostao u Splitu, ja sam otišla u Zagreb zbog posla, a naša sestra Mirela već godinama živi u Sarajevu. Svatko od nas bježi na svoj način.
„Ne mogu više sam. Znaš da radim po cijele dane. Ona… Ona me noćas zvala u tri ujutro jer nije mogla ustati iz kreveta. Ivana, molim te…“
Taj molim te odzvanjao mi je u glavi dok sam sjedila u autobusu za Split. U torbi sam nosila samo najnužnije stvari, ali osjećala sam kao da vučem cijelu prošlost za sobom. Sjećanja na djetinjstvo, na tatinu smrt, na mamine suze koje je skrivala dok smo mi spavali.
Kad sam stigla, Ante me dočekao na vratima. Izgledao je starije nego prošli put, s podočnjacima i rukama koje su nervozno stiskale kvaku.
„Hvala ti što si došla“, rekao je tiho.
Ušla sam u dnevni boravak. Mama je sjedila na kauču, ruke su joj drhtale dok je pokušavala podići šalicu čaja. Pogledala me i nasmiješila se onim slabim osmijehom koji mi je uvijek bio znak da još ima nade.
„Ivana… Moja djevojčica…“
Sjele smo jedna kraj druge. Osjetila sam kako mi se grlo steže.
„Mama, kako si?“
„Dobro sam, samo malo umorna. Znaš mene…“
Lagali smo jedna drugoj godinama. Nikad nismo pričale o stvarima koje bole – o tatinoj smrti, o tome kako nas je život razdvojio, o tome koliko nam svima fali obična blizina.
Prvih nekoliko dana prošlo je u rutini: lijekovi, vježbe, kuhanje, presvlačenje. Noću bih ležala budna i slušala kako mama diše. Ponekad bi zaplakala u snu. Jedne večeri nisam izdržala.
„Mama, bojiš li se?“
Pogledala me iznenađeno. „Čega?“
„Da ćeš ostati sama.“
Zastala je, a onda tiho rekla: „Vi ste svi otišli svojim putem. Ne zamjeram vam… Ali ponekad se pitam jesam li vas dovoljno voljela.“
Te riječi su me pogodile jače nego išta prije. Sjetila sam se svih onih trenutaka kad sam bježala od kuće jer nisam mogla podnijeti teret odgovornosti. Sjetila sam se kako sam Mireli zamjerala što nikad ne dolazi, a sebi nisam priznavala da ni ja nisam bolja.
Jednog jutra dok sam joj mijenjala posteljinu, mama me uhvatila za ruku.
„Ivana, nemoj ostati ovdje zbog mene. Imaš svoj život.“
Nisam znala što reći. Osjećala sam krivnju i bijes – na nju, na sebe, na cijeli svijet koji nas tjera da biramo između sebe i onih koje volimo.
Ante i ja smo sve češće ulazili u rasprave. On bi vikao da ne može više sam, ja bih mu predbacivala što nije ranije tražio pomoć. Jedne večeri smo se posvađali pred mamom.
„Ti si uvijek bila tatina princeza! Nikad nisi znala što znači ostati ovdje i gledati kako sve propada!“
„A ti si uvijek bio žrtva! Jesi li ikad pitao mene kako mi je bilo otići?“
Mama nas je prekinula tihim glasom: „Dosta! Zar ne vidite da se gubite zbog mene?“
Nakon toga smo dugo šutjeli. Mirela nas je nazvala iz Sarajeva i plakala jer nije mogla doći zbog posla i djece. Svi smo bili zarobljeni u vlastitim životima, a opet povezani nevidljivim nitima koje su nas vukle natrag.
Jedne noći mama je pala u kupaonici. Pronašla sam je na podu, uplakanu i bespomoćnu kao dijete.
„Ne mogu više…“, šaptala je.
Tada sam prvi put shvatila koliko je teško biti slab pred vlastitom djecom. Koliko boli priznati da više nisi ona koja štiti, nego ona koju treba štititi.
Počeli smo razgovarati o domu za starije. Mama nije htjela ni čuti.
„Ovdje sam provela cijeli život. Ovdje ste odrasli vi… Kako da odem?“
Sjedili smo za stolom – Ante, Mirela preko videopoziva i ja – i pokušavali pronaći rješenje koje ne postoji.
Dani su prolazili u napetosti i tišini. Počela sam primjećivati sitnice: kako mama gleda kroz prozor kad misli da nitko ne vidi; kako Ante svako jutro odlazi na posao s grčem u stomaku; kako Mirela šalje poruke pune krivnje i tuge.
Jednog popodneva sjela sam s mamom na balkon. Sunce je zalazilo iza Marjana.
„Znaš“, rekla je tiho, „najviše bih voljela da ste svi ovdje. Da opet budemo obitelj.“
Nisam imala snage obećati joj nešto što ne mogu ispuniti. Ali te večeri prvi put nakon dugo vremena zagrlila sam je kao dijete.
Naučila sam da ljubav nije uvijek nježna ni laka. Ponekad boli više nego išta drugo. Ali možda je upravo ta bol ono što nas spaja kad sve drugo nestane.
Pitam se – koliko nas još ima snage priznati sebi da ne možemo sve sami? I koliko često zaboravljamo reći onima koje volimo koliko nam znače – dok još imamo vremena?