Iz bolnice s troje: Priča o neočekivanoj sreći i borbi
“Gospodine Kovačević, morate odmah doći!” glas medicinske sestre parao je tišinu hodnika bolnice Merkur. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi dok sam trčao prema rađaoni. Ivana, moja supruga, bila je unutra već satima. Naša kćerka Lana kod kuće je crtala crteže za svoju buduću sestricu, a ja sam bio uvjeren da nas čeka još jedno mirno poglavlje naše male obitelji.
Ali kad sam otvorio vrata, dočekala me doktorica s osmijehom koji je bio mješavina umora i uzbuđenja. “Gospodine Kovačević, čestitam, postali ste otac trojki!”
“Trojki?” ponovio sam kao idiot, ne vjerujući vlastitim ušima. “Kako… kako to mislite trojki?”
Ivana je ležala blijeda, ali s onim poznatim prkosnim sjajem u očima. “Izgleda da smo preskočili lutriju, Dario,” prošaptala je.
U tom trenutku, sve što sam znao o životu palo je u vodu. Nisam znao smijem li se ili plakati. U glavi su mi se rojile slike: tri kolica, tri autosjedalice, tri para pelena… Kako ćemo to izdržati? Kako ćemo ih voljeti jednako kao Lanu? Hoće li Lana biti ljubomorna? Hoćemo li mi preživjeti?
Doktorica je nastavila: “Sve su djevojčice. Malo su ranije došle, ali stabilne su. Ivana je bila prava lavica.”
Suze su mi navrle na oči. Sjetio sam se svog oca, kako bi sada rekao: “Sinko, život ti uvijek servira ono što najmanje očekuješ.” Imao je pravo.
Prvih nekoliko dana bili smo u šoku. Moja mama, gospođa Milena iz Travnika, odmah je sjela na prvi autobus za Zagreb. “Ne brini ti ništa, sine, sve ćemo mi to srediti!” vikala je dok je ulazila u stan s vrećicama punim domaćih kolača i pelena koje je kupila usput.
Ali kad su nas pustili kući iz bolnice, prava drama tek je počela. Lana je stajala na vratima s crtežom na kojem su bile dvije bebe i ona između njih. Kad je vidjela tri nosiljke, zbunjeno me pogledala: “Tata, zašto su tri?”
“Zato što nas je Bog odlučio malo iznenaditi,” odgovorio sam, pokušavajući zvučati smireno.
Prva noć kod kuće bila je kaos. Ivana nije mogla ustati iz kreveta zbog carskog reza, a ja sam pokušavao nahraniti dvije bebe dok treća vrišti iz kolijevke. Lana je plakala jer joj nitko nije mogao pročitati priču za laku noć. Mama Milena je kuhala čaj i vikala: “Dario, donesi još pelena!”
U jednom trenutku sam sjeo na pod kuhinje i počeo plakati. Nisam znao mogu li ovo izdržati. Ivana me pogledala i tiho rekla: “Dario, zajedno smo u ovome. Ako treba, nećemo spavati godinu dana. Samo da su one dobro.”
Dani su prolazili u magli od nespavanja i brige. Susjedi su donosili lonce juhe i pite od jabuka. Prijatelji su slali poruke podrške: “Ako treba čuvati Lanu, samo reci!” Čak nam je i susjed Ibro iz trećeg kata ponudio da ode u dućan kad god nam nešto zatreba.
Ali bilo je i onih koji nisu razumjeli. Moja sestra Sanja iz Osijeka zvala me i pitala: “Pa zar niste mogli paziti malo više?”
“Sanja, stvarno misliš da smo ovo planirali?” odgovorio sam ljutito.
Ivana i ja smo se često svađali oko sitnica – tko će presvući koju bebu, tko će nahraniti Lanu, tko će konačno otići do apoteke po pelene. Jedne noći sam viknuo: “Ne mogu više! Ovo nije život!”
Ivana me pogledala s tugom u očima: “Ni ja ne mogu više… ali moramo. Zbog njih.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Pogledao sam naše tri djevojčice – Emu, Saru i Leu – kako spavaju jedna do druge. Bile su tako male i bespomoćne, a već su promijenile cijeli naš svijet.
S vremenom smo pronašli ritam. Lana je naučila mijenjati pelene i pjevati uspavanke sestricama. Mama Milena je postala glavna kuharica i dadilja. Ivana i ja smo naučili komunicirati bez riječi – jednim pogledom znali smo tko treba kavu, a tko pet minuta sna.
Ali financije su bile katastrofa. Moj posao u banci nije mogao pokriti sve troškove. Ivana je morala dati otkaz jer nije bilo šanse da nađemo dadilju za troje beba. Počeli smo prodavati stvari koje nam nisu trebale – bicikl, stari televizor, pa čak i moj kolekcionarski dres Dinama.
Jedne večeri dok sam uspavljivao Emu, razmišljao sam o svemu što smo prošli. Sjetio sam se kako sam prije nekoliko godina mislio da mi ništa ne može poremetiti planove. A sada? Sada sam bio bogatiji nego ikad – ne novcem, nego ljubavlju.
Ponekad se pitam: jesmo li dovoljno jaki za ovo? Hoće li naše cure jednog dana shvatiti koliko smo ih željeli i voljeli? I što vi mislite – može li ljubav stvarno pobijediti sve prepreke koje život baci pred nas?