Iza Zatvorenih Vrata: Kako Sam Otkila Da Moj Suprug Nije Onaj Za Koga Se Predstavljao

“Ivana, gdje su ti papiri od stana?” začuo se Emirin glas iz hodnika, oštar i nestrpljiv. U tom trenutku, dok sam stajala u kuhinji s rukama uronjenim u sapunicu, srce mi je preskočilo. Nije to bio prvi put da pita za papire, ali ovaj put u njegovom glasu nije bilo ni trunke nježnosti. “Zašto ti to opet treba?” upitala sam, pokušavajući zvučati smireno, iako mi je glas zadrhtao. “Treba mi za neki kredit, ništa posebno. Daj mi ih, molim te, ne pravi dramu,” odgovorio je, ali pogled mu je bio hladan, gotovo prijeteći.

Sjećam se dana kad sam upoznala Emira. Bilo je ljeto na Jadranu, more mirisalo na sol i borove. On je bio šarmantan, nasmijan, uvijek spreman pomoći. Moja mama, Jasna, odmah ga je zavoljela. “Dobar je dečko, vidiš kako te gleda!” govorila bi mi dok smo pile kavu na balkonu. Nisam tada znala da će upravo taj pogled jednog dana postati izvor moje nesigurnosti.

Naša veza napredovala je brzo. Nakon samo šest mjeseci zaprosio me na vrhu Trebevića, s pogledom na Sarajevo pod snijegom. Prijateljice su mi zavidjele: “Ivana, ti si prava sretnica!” govorila je Sanja. Vjenčanje je bilo bajkovito – bijela haljina, tamburaši, suze radosnice moje bake Ruže. Emir se trudio oko svega, barem sam tako mislila.

Prve godine braka bile su ispunjene sitnim nesuglasicama, ali ništa što bi me zabrinulo. No, nakon što sam naslijedila stan od djeda u Zagrebu i počela raditi u odvjetničkom uredu, Emir se promijenio. Počeo je kasniti kući, sve češće izlazio s prijateljima koje nisam poznavala. Novac je nestajao s računa, a kad bih ga pitala gdje je otišao, uvijek bi imao spreman odgovor: “Platio sam račune, kupio nešto za auto…”

Jedne večeri, dok sam slagala rublje u spavaćoj sobi, pronašla sam ispod njegovog jastuka fascikl s papirima. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam otvarala fascikl – unutra su bili moji dokumenti od stana i neki ugovori koje nikad prije nisam vidjela. U tom trenutku Emir je ušao u sobu. “Šta radiš s tim?” pitao je tiho, ali u očima mu je gorjela ljutnja.

“Zašto skrivaš moje papire? Šta planiraš?” upitala sam ga drhteći. “Ivana, ne dramatiziraj! Sve je pod kontrolom!” vikao je i istrgnuo mi fascikl iz ruku. Te noći nisam spavala. Po prvi put sam osjetila strah od čovjeka kojeg sam voljela.

Počela sam istraživati. Prijateljica iz banke, Mirela, diskretno mi je provjerila stanje računa i rekla: “Ivana, netko pokušava dići kredit na tvoje ime.” Tada mi se svijet srušio. Emir nije bio onaj za koga se predstavljao – bio je vuk u janjećoj koži.

Nisam znala kome da se obratim. Mama bi mi rekla: “Brak je svetinja, treba praštati.” Ali kako oprostiti izdaju? Otac me gledao ispod obrva: “Znao sam da mu nije stalo do tebe nego do onoga što imaš.” Osjećala sam se kao da sam iznevjerila samu sebe.

Jedne večeri skupila sam hrabrost i suočila ga: “Emire, znam za kredit. Znam za sve laži. Zašto si to napravio? Jesi li me ikad volio?”

Sjeo je na rub kreveta i prvi put ga nisam prepoznala – lice mu je bilo umorno, oči prazne. “Ivana… Ja… Trebao sam novac. Posao mi ne ide dobro. Nisam znao kako ti reći…”

“Pa si odlučio ukrasti od mene?” prekinula sam ga kroz suze.

“Nisam htio ovako… Ali znaš kakva su vremena! Svi gledaju samo sebe!”

Te riječi su me zaboljele više od svega. Shvatila sam da sam godinama živjela s čovjekom koji me nikad nije istinski volio.

Narednih dana osjećala sam se kao duh u vlastitom stanu. Ljudi su pričali – susjeda Nada šaptala je na stubištu: “Jesi čula šta se desilo Ivani?” Prijatelji su se povukli; neki nisu znali što reći, drugi su me osuđivali što razmišljam o razvodu.

Ali nisam mogla više živjeti u laži. Pokrenula sam postupak za razvod i zaštitila svoju imovinu. Emir je otišao bez riječi; ostavio je samo poruku: “Žao mi je.” Nisam plakala – osjećala sam olakšanje.

Danas sjedim sama u svom stanu i gledam kroz prozor na kišni Zagreb. Ponekad se pitam gdje sam pogriješila – jesam li bila previše naivna ili samo željna ljubavi? Ali znam jedno: bolje biti sama nego živjeti s nekim tko te gleda kao bankomat.

Možda nisam pronašla sreću koju sam sanjala, ali pronašla sam sebe. A vi? Biste li oprostili ovakvu izdaju ili biste krenuli dalje kao ja?