Izbačena nakon vijesti o trudnoći: Deset godina kasnije, traže pomoć

“Jesi li ti normalna, Ena? Sramotiš nas pred cijelim susjedstvom!” vikao je otac dok je majka plakala u kuhinji, držeći se za glavu. Stajala sam u hodniku s ruksakom na ramenu, osjećajući kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Damir je bio vani, čekao me u starom Golfu. Nisam mogla vjerovati da se ovo događa meni. Imala sam samo osamnaest godina i bila trudna.

“Neću pobaciti, tata. Volim Damira i želim ovo dijete,” rekla sam tiho, ali odlučno. Otac je tada prvi put podigao ruku na mene. Nije me udario, ali taj pokret… kao da je sve između nas umrlo u tom trenutku. Majka je samo šutjela, a ja sam znala da više nemam dom.

Damir me zagrlio čim sam izašla iz zgrade. “Bit će sve u redu, Ena. Obećavam.” Ali kako možeš obećati nešto što ne znaš? Nismo imali ništa osim ljubavi i mladosti, a to se brzo troši kad dođu računi i glad.

Prvih mjeseci živjeli smo kod njegove tetke Mirele u Novom Sarajevu. Spavali smo na kauču u dnevnoj sobi, a ja sam svako jutro gledala kroz prozor i pitala se gdje sam pogriješila. Mirela je bila dobra, ali često je znala reći: “Djeco, život nije bajka. Morate se snaći.”

Damir je radio na građevini, ja sam završavala srednju školu i nosila trbuh koji je svakim danom bio sve veći. U školi su me gledali kao čudo – profesorica Jasmina mi je jednom šapnula: “Budi hrabra, Ena. Nije lako biti žena ovdje.”

Rodila sam Lejlu u jesen. Damir je plakao kad ju je prvi put primio u ruke. Ja nisam plakala – bila sam preumorna od svega. Mirela nam je pomogla koliko je mogla, ali nakon nekoliko mjeseci rekla nam je da moramo pronaći svoj stan.

Našli smo podstanarski stan u Hrasnom – mali, vlažan, ali naš. Damir je radio po cijele dane, ja sam čuvala Lejlu i povremeno čistila stubišta po zgradama. Bilo je dana kad nismo imali za mlijeko ni pelene. Sjećam se jedne zime kad nam je nestalo grijanja – Lejlu sam umotavala u sve deke koje smo imali i molila Boga da preživimo još jednu noć.

Godine su prolazile. Damir i ja smo odrasli prije vremena. Bilo je svađa, bilo je suza, ali nikad nismo odustali jedno od drugog. Kad bi Lejla zaspala, sjedili bismo na podu i sanjali o boljem životu – možda jednom, kad završim fakultet ili kad Damir dobije stalni posao.

Roditelji mi se nisu javljali godinama. Majka bi ponekad poslala poruku za rođendan Lejli, ali nikad nije pitala kako sam ja. Otac… njega nisam vidjela od onog dana kad me izbacio.

Deset godina kasnije, život nam se promijenio. Damir je otvorio malu firmu za renovacije, ja sam završila ekonomiju uz rad i brigu o Lejli. Kupili smo stan na kredit u Ilidži – mali, ali svijetao i topao. Lejla ide u školu i često pita za baku i djeda.

Jednog dana zazvonio mi je telefon. Nepoznat broj.

“Ena? Ovdje tvoja mama… Tata je bolestan. Treba mu pomoć oko terapija i lijekova… Ne znam kome drugom da se obratim.”

Osjetila sam kako mi se tijelo ledi. Toliko godina tišine, toliko godina boli – a sada traže moju pomoć? Damir me gledao dok sam spuštala slušalicu.

“Šta ćeš sad?” pitao je tiho.

Ne znam. Dio mene želi otići i pomoći im – ipak su mi roditelji. Drugi dio vrišti: “Gdje ste bili kad sam vas najviše trebala?”

Lejla me zagrlila: “Mama, hoćemo li posjetiti baku i djeda?”

Gledam svoju kćerku i pitam se – jesam li ja bolja od njih ako ih sada odbijem? Ili ću samo nastaviti lanac boli koji traje generacijama?

Može li se oprostiti ono što te slomilo? Ili zauvijek ostaješ dijete koje su izbacili na ulicu zbog ljubavi?