Izbacila sam muževu tetku iz kuće: Njena drskost nije imala granica

“Znaš, ona stvarno želi da te upozna. Ipak je bila u Njemačkoj kad smo se vjenčali, nije mogla doći na svadbu!” govorio mi je muž, Ivan, dok sam nervozno rezala luk za ručak. Nedjelja je, a meni srce lupa kao da idem na ispit života. Tetka Ružica – legenda u njegovoj porodici, žena koja sve zna, sve komentira i nikome ne ostaje dužna. Nisam je nikad vidjela, ali sam o njoj slušala priče koje su mi izazivale trnce niz kičmu.

“Samo budi svoja, ona voli direktne ljude,” dodao je Ivan, pokušavajući me umiriti. Ali ja sam znala – kod nas u Bosni i Hrvatskoj, kad ti kažu da neko voli direktnost, to znači da će ti reći sve što misli, bez filtera i bez obzira na tvoje osjećaje.

Zvono na vratima zazvonilo je tačno u podne. Otvorila sam vrata i ugledala ženu u kasnim pedesetima, obučenu kao da ide na svadbu – zlatni lančići, crveni ruž, kosa isfenirana do savršenstva. “Ti si ta? Hm, očekivala sam… pa, višu,” rekla je umjesto pozdrava. Ivan se nasmijao kao da je to simpatično, a meni je već tada došlo da zalupim vrata.

Ručak je bio prava mala predstava. Ružica je sjedila na čelu stola, kao da je ona domaćica. “Jel’ ovo domaća supa? Znaš, moja snaha u Zagrebu pravi bolju. A gdje ti je prava pita? Kod nas u Sarajevu se ne služi ovo kupovno tijesto.” Svaka njena rečenica bila je kritika – od mog kuhanja do načina na koji sam postavila stolnjak.

Ivan je pokušavao mijenjati temu. “Tetka, kako ti je bilo u Njemačkoj?” pitao je.

“Ma pusti Njemačku! Tamo ljudi znaju red. Kod nas se sve raspalo otkad su žene počele raditi i ostavljati djecu bakama. Ti, Jasmina, radiš li ti išta osim što kuhaš?” upitala me s podsmijehom.

Osjetila sam kako mi obrazi gore. “Radim u školi, predajem hrvatski jezik,” odgovorila sam mirno.

“Aha! Zato ti muž izgleda tako umorno. Znaš, muškarac treba ženu koja će ga dočekati s toplom večerom i čistom kućom. U Njemačkoj su žene emancipirane pa im brakovi propadaju!”

Ivan me pogledao ispod oka, moleći me da ne reagiram. Ali Ružica nije stajala. “I djeca? Kad ćete vi imati djecu? Znaš li ti koliko si već stara? Kod nas su žene s tvojih godina već imale troje!”

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Godinama pokušavamo dobiti dijete, ali to niko ne zna osim mene i Ivana. Nisam joj ništa odgovorila, samo sam ustala i otišla do kuhinje.

Čula sam kako Ivan šapuće: “Tetka, nemoj tako…”

Ali Ružica je nastavila još glasnije: “Šta nemoj? Treba joj neko reći istinu! Danas su žene preosjetljive!”

Vratila sam se za stol s desertom u rukama. Ružica me pogledala s visine: “Šta je ovo? Kolač iz trgovine? Kod nas se baklava pravi s ljubavlju, ne kupuje se!”

Tada mi je pukao film. Spustila sam tanjir pred nju i rekla: “Znate šta, gospođo Ružice? U mojoj kući poštujemo goste, ali očekujemo i poštovanje zauzvrat. Ako vam ništa ne valja, vrata su vam otvorena.”

Nastao je muk. Ivan je problijedio. Ružica me gledala kao da sam joj oduzela krunu.

“Ti mene izbacuješ iz kuće svog muža? Znaš li ti ko sam ja? Ja sam njega odgajala kad mu je majka bila bolesna!”

“Znam ko ste vi, ali ovo je moj dom i neću dozvoliti da me ponižavate pred mužem i vrijeđate moj trud!”

Ružica se ustala, zgrabila torbu i krenula prema vratima. “Sram vas bilo oboje! Danas žene vladaju kućom, a muškarci šute kao ovce!”

Ivan ju je pokušao zaustaviti: “Tetka, molim te…”

Ali ona ga je odgurnula: “Neka ti žena vodi riječ kad si već tako slab!”

Vrata su zalupila za njom. Ostali smo sami za stolom. Ivan me gledao bez riječi.

“Jasmina… možda si mogla biti malo blaža? Znaš kakva je ona…”

Pogledala sam ga kroz suze: “A šta si ti uradio da me zaštitiš? Koliko puta još moram biti ponižena da bi ti shvatio gdje su granice?”

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu – o tome kako se kod nas još uvijek očekuje da žena trpi zbog ‘porodične harmonije’, kako su granice često nevidljive dok ih neko ne pređe s obje noge.

Dani su prolazili u tišini. Ivan nije znao kako da mi priđe. Njegova porodica me izbjegavala; Ružica ih je sve okrenula protiv mene pričama o mojoj ‘drskosti’.

Ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir – jer sam napokon rekla NE onome što me guši godinama.

Pitam vas: Jesam li bila preoštra ili napokon dovoljno hrabra da zaštitim sebe? Koliko još puta žene moraju šutjeti zbog ‘porodičnog mira’?