Izdaja u menzi: Koliko zaista vrijedi povjerenje?

“Dario, možeš li mi danas posuditi za ručak? Zaboravio sam novčanik kod kuće, vratit ću ti sutra, majke mi!” Emirov glas bio je tih, gotovo stidljiv, dok smo stajali u redu za menzu. Pogledao sam ga preko ramena, a onda klimnuo glavom. “Ma nema problema, Emire. Znaš da smo mi iz treće smjene uvijek tu jedni za druge.” Nisam ni slutio da će tih 35 kuna za goveđu juhu i pohani odrezak postati cijena mog povjerenja.

Tog dana sve je izgledalo kao i obično. Zvuk strojeva, miris ulja i znoja, šale na pauzi, priče o Dinamu i Hajduku. Ali kad sam navečer došao kući, umoran i iscrpljen, supruga Ivana me dočekala s pitanjem: “Jesi li opet platio za nekog? Znaš da nam fali za režije!” Osjetio sam težinu u prsima. “Ma samo sam uskočio Emirovom, zaboravio je novčanik… Vratit će mi sutra.”

Sutradan sam ga tražio u garderobi. “Emire, imaš li možda onih 35 kuna?” On se nasmijao, slegnuo ramenima: “Ma Dario, znaš da sam ti zahvalan, ali stvarno sam zaboravio… Sutra, obećajem!”

Prolazili su dani. Svaki put kad bih ga pitao, imao je novu ispriku: “Zaboravio sam opet…”, “Nisam stigao do bankomata…”, “Žena mi je uzela sve sitno…” Počeo sam osjećati kako mi srce steže svaki put kad ga vidim. Nije se radilo o novcu – radilo se o nečemu dubljem. O osjećaju da me netko tko mi je bio prijatelj gleda ravno u oči i laže.

Jedne večeri, dok sam sjedio s Ivanom za stolom i gledao kako djeca pišu zadaću, nisam mogao izdržati. “Znaš što me najviše boli? Ne to što mi nije vratio novac. Nego što me gleda kao budalu. Što misli da ne vidim kroz njegove laži.” Ivana je uzdahnula: “Dario, ljudi su takvi. Svatko gleda sebe. Moraš naučiti reći ‘ne’.”

Ali ja nisam znao reći ‘ne’. U tvornici smo svi kao obitelj – ili sam barem tako mislio. Sjećam se kad je Emir došao iz Bihaća prije dvije godine, bez igdje ikoga. Pomogao sam mu pronaći stan, pokazao gdje su najjeftinije trgovine, čak ga upoznao s rođakom koji mu je sredio posao. Bio mi je kao brat.

Sve se promijenilo kad sam ga jedne subote vidio u kladionici kraj tvornice. Stajao je s još dvojicom kolega, smijali su se i naručivali pića. U ruci je držao novčanik – onaj isti koji je navodno stalno zaboravljao. Prišao sam mu tiho: “Emire, vidim da si našao novčanik?” Pogledao me zbunjeno pa odmah spustio pogled. “Ma… znaš kako je…”

Te večeri nisam mogao spavati. U glavi su mi odzvanjale Ivanine riječi: “Moraš naučiti reći ‘ne’.” Počeo sam preispitivati sve odnose oko sebe – koliko puta sam prešutio nepravdu na poslu? Koliko puta sam pustio da me netko iskoristi jer sam mislio da tako treba? Jesam li ja naivan ili samo želim vjerovati u dobro u ljudima?

Sljedeći dan na poslu bio je napetiji nego inače. Emir me izbjegavao, a kolege su šaptale iza leđa. Netko je očito čuo za našu svađu. Na pauzi mi je prišao Stjepan: “Dario, nemoj se živcirat’ zbog Emira. On je takav sa svima. Sjećaš se kad je od mene tražio za cigarete pa nikad nije vratio?”

Osjetio sam kako mi se ruši slika o kolektivu kao o obitelji. Počeo sam primjećivati sitne laži svuda oko sebe – tko se šverca na kavi, tko uzima tuđe alate bez pitanja, tko ogovara šefa iza leđa a pred njim klima glavom.

Jednog dana skupio sam hrabrost i pozvao Emira na razgovor nakon smjene. Sjedili smo sami u praznoj menzi.

“Emire, znaš li koliko me povrijedilo to što si napravio? Nije stvar u novcu. Stvar je u tome što si me izdao kao čovjeka.” On je šutio dugo, gledao u stol.

“Dario… nisam htio… Znaš kako je kad nemaš ništa… Navikao sam tražiti pomoć… Ali ti si bio jedini koji mi je stvarno vjerovao.”

Osjetio sam suze u očima – od bijesa ili tuge, nisam znao.

“Znaš li koliko puta sam riskirao zbog tebe? Koliko puta sam pred drugima stao na tvoju stranu? A ti si sve to prodao za jedan ručak!”

Emir je ustao i otišao bez riječi.

Nakon toga više nismo razgovarali kao prije. U tvornici su svi znali što se dogodilo. Neki su stali na moju stranu, drugi su šutjeli. Povjerenje među nama više nikad nije bilo isto.

Kod kuće sam postao zatvoreniji. Ivana me tješila: “Možda si morao proći kroz ovo da naučiš cijeniti sebe više nego druge.” Djeca su primijetila da više ne pričam viceve za stolom.

Ponekad se pitam – jesam li pogriješio što sam vjerovao ljudima? Ili je pogrešno što sada svima pristupam sumnjičavo?

Možda povjerenje zaista nema cijenu – ili ju ima samo onda kad ga izgubimo?

Što vi mislite – vrijedi li još uvijek vjerovati ljudima ili nas život na kraju uvijek nauči da budemo oprezni?