Izdaja u sjeni bolesti: Moja borba da pronađem sebe
“Ne, Jasmina, ne možeš sada odustati!” ponavljala sam sebi dok sam zurila u blijedu odraz svog lica u ogledalu bolničke sobe. Ruke su mi drhtale, a oči bile natečene od plača. Sjećam se tog trenutka kao da je bio jučer, iako je prošlo već nekoliko mjeseci otkako sam prvi put čula tu strašnu riječ iz usta doktorice Vlatke: “Nažalost, nalazi pokazuju da imate maligni tumor.”
Sve se u meni slomilo. Nisam mogla disati, nisam mogla misliti. Samo sam gledala u Vlatku, pokušavajući pronaći neku nadu u njenim očima, ali ona je samo tiho spustila pogled. Kad sam napokon skupila snage, nazvala sam muža, Dinu. “Dino, moram ti nešto reći…” Glas mi je drhtao, a on je šutio s druge strane linije. “Imam rak.”
Nije rekao ništa. Samo je duboko uzdahnuo i promrmljao: “Bit će sve u redu, Jasmina. Vidimo se doma.”
Ali ništa više nije bilo u redu. Prvih nekoliko tjedana Dino je bio uz mene, barem fizički. Vozio me na preglede, donosio juhu iz mamine kuhinje, pokušavao me nasmijati. Ali osjećala sam da je odsutan, kao da je već tada bio negdje drugdje. Nisam imala snage pitati ga što se događa, jer sam se borila za svaki novi dan, za svaki dah.
Moja sestra Lejla dolazila je svaki dan, donosila mi knjige i pričala o sitnicama iz života kako bih barem na trenutak zaboravila na bolnicu, na kemoterapiju, na strah. “Jasmina, ti si najjača žena koju poznajem. Ako iko može ovo pobijediti, to si ti!” govorila bi mi, a ja bih se nasmiješila, iako sam iznutra bila slomljena.
Jedne večeri, dok sam ležala u krevetu, čula sam kako Dino razgovara na mobitel. Njegov glas bio je tih, ali napet. “Ne mogu sada, Jasmina je budna… Da, znam, ali ne mogu joj to reći…” Srce mi je stalo. Osjetila sam hladan znoj na leđima. Tko je ta osoba s kojom razgovara? Što mi to ne može reći?
Sljedećih dana Dino je postajao sve udaljeniji. Više nije dolazio u bolnicu, pravdao se poslom, umorom, prometom. Lejla je primijetila promjenu. “Jasmina, jesi li sigurna da je Dino dobro? Nešto mi nije jasno…”
Nisam htjela vjerovati da bi me mogao ostaviti sada, kad mi je najpotrebniji. Ali sumnja je rasla. Počela sam pretraživati njegov mobitel kad bi došao u posjet. Jednog dana, dok je otišao po kavu, pronašla sam poruke. “Nedostaješ mi. Jedva čekam da budemo zajedno. Tvoja Sanja.”
Sanja. Njegova kolegica s posla. Osjetila sam kako mi se svijet ruši po drugi put. Nisam mogla disati, suze su mi navirale same od sebe. Kad se vratio, samo sam ga pogledala i rekla: “Znaš li koliko boli kad te netko izda baš kad si na dnu?”
Dino je šutio. Nije imao hrabrosti pogledati me u oči. “Jasmina, nisam htio… Nisam znao kako da ti kažem…”
“Nisi znao? Dok sam se ja borila za život, ti si tražio utjehu u drugoj ženi?” Glas mi je bio tih, ali oštar. “Imaš li barem malo srama?”
Nije odgovorio. Samo je slegnuo ramenima i izašao iz sobe. Ostala sam sama, slomljena, izdana. Lejla me zagrlila i šaptala: “Nisi ti kriva. On je slab, ti si jaka.”
Dani su prolazili, kemoterapije su bile sve teže. Gubila sam kosu, snagu, ali nisam htjela izgubiti sebe. Počela sam pisati dnevnik, zapisivati svaki osjećaj, svaku misao. Pisala sam o strahu, o boli, o izdaji. Pisala sam o tome kako je teško biti žena u Bosni, gdje se od tebe očekuje da uvijek budeš jaka, da trpiš, da šutiš. Pisala sam o tome kako je teško kad te najbliži iznevjere.
Jednog dana, dok sam sjedila na klupi ispred bolnice, prišla mi je starija žena, Azra. “Dijete, vidim ti tugu u očima. I ja sam prošla kroz isto. Moj muž me ostavio kad sam oboljela. Ali znaš šta? Preživjela sam. I ti ćeš.”
Te riječi su mi dale snagu. Počela sam se boriti, ne samo protiv bolesti, nego i protiv osjećaja manje vrijednosti. Počela sam se družiti s drugim ženama iz bolnice, dijeliti priče, smijati se, plakati zajedno. Shvatila sam da nisam sama.
Kad sam napokon završila s terapijama, vratila sam se kući. Dino je već bio odselio. U stanu je bilo tiho, prazno, ali osjećala sam mir. Lejla je došla s kolačima i rekla: “Vrijeme je da slavimo tvoju pobjedu. Ne zbog njega, nego zbog tebe.”
Danas, dok gledam svoj odraz u ogledalu, vidim ženu koja je prošla pakao, ali je preživjela. Vidim ožiljke, ali i osmijeh. Naučila sam voljeti sebe, naučila sam da nije sramota tražiti pomoć, plakati, biti slab. Naučila sam da prava snaga dolazi iznutra.
Ponekad se pitam: Zašto ljudi izdaju baš kad najviše trebamo ljubav? Možemo li ikada ponovno vjerovati nakon što nas oni najbliži povrijede? Što biste vi učinili na mom mjestu?