Izgubljena istina: Priča majke koja nije poznavala vlastitog sina
“Gdje je Ivan? Molim vas, recite mi da znate nešto!”
Nisam ni stigla skinuti papuče kad sam otvorila vrata i ugledala Lejlu, uplakanu djevojku s crvenim očima i drhtavim rukama. U tom trenutku, kao da mi je netko istrgnuo srce iz grudi. Ivan? Moj Ivan? Nestao? Nisam ga vidjela već nekoliko dana, ali to nije bilo ništa neobično otkad je počeo raditi u Zagrebu. Nikad mi nije rekao da ima djevojku, a kamoli zaručnicu. Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši.
“Lejla… jesi li sigurna? Možda je samo… možda je otišao na put? Nije mi ništa rekao,” pokušala sam zvučati smireno, ali glas mi je pucao.
“Gospođo Marija, Ivan mi je obećao da će doći po mene prošli petak. Nije se javljao, ne odgovara na poruke, mobitel mu je isključen. Policija kaže da moramo čekati još nekoliko dana… Ja više ne mogu čekati!”
Sjedile smo u tišini u mojoj maloj kuhinji u Novom Travniku. Sat na zidu otkucavao je svaki trenutak naše nemoći. Lejla je grčevito stiskala šalicu čaja koju sam joj pružila, a ja sam zurila u stolnjak s cvjetnim uzorkom, pokušavajući shvatiti gdje sam pogriješila kao majka.
Ivan je bio povučen još od srednje škole. Nakon što mu je otac poginuo u prometnoj nesreći kod Zenice, povukao se u sebe. Nikad nije pričao o osjećajima. Ja sam radila dva posla da ga prehranim i školujem. Možda sam previše radila, a premalo slušala.
“Znate li vi išta o njegovim prijateljima? S kim se družio?” Lejla me gledala očima punim nade.
“Ne znam… Znam samo za Marka iz djetinjstva, ali on je otišao u Njemačku. Ivan nije pričao o nikome drugom. Nikad mi nije spominjao tebe, Lejla… Oprosti, ali nisam znala ni da postojiš.”
Lejla je spustila pogled. “Zaručili smo se prije mjesec dana. Htio je da vas upoznam kad se vrati iz Zagreba. Rekao je da vas ne želi opterećivati dok ne bude siguran u posao.”
U meni se probudila ljutnja – na Ivana, na sebe, na cijeli svijet. Kako nisam znala ništa o vlastitom sinu? Jesam li toliko bila slijepa od brige za račune i svakodnevne probleme?
Te noći nisam spavala. Prevrćala sam se po krevetu, slušajući vjetar kako šiba prozor. U glavi su mi odzvanjale riječi: “Nestao je.”
Sljedećih dana Lejla i ja smo zajedno obilazile Ivanove prijatelje iz djetinjstva, kucale na vrata susjeda, ispitivale poznanike. Nitko nije znao ništa. Policija je bila nemoćna – odrasla osoba može nestati i to nije kazneno djelo dok nema dokaza o zločinu.
Jednog jutra zazvonio je telefon. Bio je to Ivanov šef iz Zagreba, gospodin Stjepan.
“Gospođo Marija, žao mi je što vas uznemiravam, ali Ivan nije dolazio na posao već dva tjedna. Prije toga bio je jako nervozan, stalno je primao neke pozive i izgledao zabrinuto. Pitao sam ga treba li pomoć, ali rekao je da je sve u redu.”
Nakon tog razgovora osjećala sam se još bespomoćnije. Što se događalo s mojim sinom? Kome se zamjerio? Je li imao dugove? Je li bio u nevolji?
Lejla je predložila da odemo u Zagreb i sami pokušamo pronaći tragove. Spakirale smo nekoliko stvari i krenule autobusom rano ujutro. Putovanje je bilo tiho; svaka od nas bila je izgubljena u svojim mislima.
Ivanov stan bio je uredan, ali hladan. Na stolu su bile dvije neotvorene koverte – jedna s logom banke, druga s nekim advokatskim uredom iz Sarajeva. Srce mi je lupalo dok sam otvarala prvu – obavijest o dugu na kreditnoj kartici. Druga – poziv na sud zbog nekog nasljedstva nakon smrti mog brata kojeg nisam vidjela godinama.
Lejla me pogledala zbunjeno: “Jeste li znali za ovo nasljedstvo?”
Odmahnula sam glavom. Moj brat Ante otišao je iz Bosne još prije rata i nikad nismo bili bliski. Nisam imala pojma da je umro, a kamoli da bi Ivan mogao biti nasljednik.
U tom trenutku zazvonio je mobitel – nepoznat broj iz Sarajeva.
“Gospođo Marija? Ovdje inspektorica Selma Hadžić iz MUP-a Sarajevo. Pronašli smo vašeg sina Ivana u bolnici Koševo. Bio je žrtva napada – opljačkan i pretučen, ali živ je.”
Suze su mi potekle niz lice dok sam slušala detalje – Ivan je bio bez svijesti danima, bez dokumenata, nitko nije znao tko je dok Lejla nije prijavila nestanak i poslala njegovu fotografiju svim bolnicama.
Kad smo stigle u Sarajevo i ugledale ga na bolničkom krevetu, srce mi se slomilo i opet sastavilo u istom trenutku. Bio je blijed, slab, ali živ.
“Mama… oprosti što ti nisam rekao za Lejlu… za dugove… za nasljedstvo… Htio sam sve riješiti prije nego što ti kažem… Nisam htio da brineš,” šapnuo je kroz suze.
Stisnula sam mu ruku i pogledala Lejlu koja je plakala kraj kreveta.
“Ivane, ništa nije važnije od toga da si živ. Sve ostalo ćemo zajedno riješiti.” Osjetila sam kako mi teret pada s ramena – ali i kako nas čeka duga borba.
Danas, dok sjedim uz njegov krevet i gledam ga kako spava, pitam se: Koliko zapravo poznajemo one koje najviše volimo? I koliko često zaboravimo pitati ih kako su – prije nego što bude prekasno?