Izgubljeni nadgrobni spomenik: Priča jedne majke i istine koja je podijelila selo

“Gdje je? Gdje je moj Dinin spomenik?” vrištala sam tog jutra, dok su mi ruke drhtale iznad praznog mjesta na groblju. Rosa je još bila na travi, a sunce se tek probijalo kroz maglu iznad sela. Srce mi je tuklo kao da će iskočiti, a noge su mi klecale. Nisam mogla vjerovati – nestao je. Nadgrobni spomenik za koji sam godinama štedjela, svaki dinar od prodanih jaja, svaka marka od povremenih čišćenja po kućama. Sve sam dala za taj kamen, za uspomenu na sina kojeg mi je smrt otela prerano.

“Ivana, smiri se, možda je neka greška,” šaputala je susjeda Mara, ali u njenim očima sam vidjela strah. Svi su se okupili, šaptali, gledali me kao da sam poludjela. “Nije moguće da netko ukrade spomenik!” viknuo je Ante, grobar, ali ja sam znala – u ovom selu ništa nije nemoguće.

Vratila sam se kući, tresući se, a muž Stjepan sjedio je za stolom, šutio i gledao kroz prozor. “Jesi li ti znao za ovo?” pitala sam ga, ali nije odgovorio. Samo je stisnuo šake, a ja sam osjetila kako se zid između nas još više podiže. Od Dineove smrti nismo više znali razgovarati. On je šutio, ja sam plakala. Sada nas je i kamen dijelio.

Sljedećih dana selo je brujalo. Neki su govorili da su vidjeli crni kombi noću na groblju. Drugi su šutjeli, izbjegavali me na cesti. Otišla sam do župnika fra Josipa, tražeći utjehu. “Ivana, možda je to Božja volja, možda trebaš pustiti prošlost,” rekao je tiho, ali ja nisam mogla pustiti. Nisam mogla zaboraviti sina, ni kamen koji je bio sve što mi je ostalo.

Počela sam sama istraživati. Pitala sam svakoga, išla od kuće do kuće. Kod Jadranke, koja je uvijek znala sve tračeve, čula sam nešto što me zaledilo. “Kažu da je netko iz tvoje obitelji imao dugove… Možda je to povezano?” Pogledala sam je u oči, ali ona je skrenula pogled. Srce mi se stegnulo. Stjepan? Moj muž? Zar bi on mogao tako nešto učiniti?

Te noći nisam spavala. Slušala sam kako Stjepan diše, teško i isprekidano. Ujutro sam ga suočila. “Reci mi istinu. Jesi li ti prodao spomenik? Zbog dugova?” Pogledao me, oči su mu bile crvene. “Nisam imao izbora, Ivana. Dugovi su nas pritisli, prijetili su mi… Nisam znao što drugo. Oprosti mi.”

Srušila sam se na pod, jecajući. Sve godine štednje, sve suze, sve molitve – sve je nestalo zbog njegove šutnje i straha. “Kako si mogao? To je bio Dinin spomenik! Naš sin!” vrištala sam, a on je samo plakao. Prvi put nakon Dineove smrti.

Selo je saznalo istinu brže nego što sam mogla zamisliti. Ljudi su dolazili, neki su me tješili, drugi su šutjeli ili okretali glavu. Najgore je bilo kad je došla Dininova učiteljica, gospođa Ružica. Sjela je kraj mene i tiho rekla: “Ivana, nisi ti kriva. Svi mi nosimo svoje križeve. Ali istina uvijek izađe na vidjelo.”

Nisam znala što da radim. Mrzila sam Stjepana, ali ga nisam mogla ostaviti. Bila sam sama, bez sina, bez spomenika, bez snage. Dani su prolazili u magli tuge i srama. Jednog dana došla je Mara s prijedlogom: “Ivana, hajde da skupimo novac u selu i podignemo novi spomenik Dini. Svi ćemo dati koliko možemo.”

Nisam htjela milostinju. Ali kad su djeca iz škole donijela kutiju s novcem i crtežima za Dinu, srce mi se slomilo i otvorilo istovremeno. Prihvatila sam pomoć. Selo se polako okupljalo oko mene, oko sjećanja na Dinu. Stjepan je radio dan i noć da vrati dugove. Počeli smo razgovarati, polako, nespretno, ali iskreno.

Novi spomenik podigli smo zajedno, cijelo selo. Na njemu piše: “Dino – voljen od svih.” Ispod toga sam dodala: “Istina nas boli, ali nas i spaja.”

Sada sjedim na klupi kraj groba i pitam se: Je li moguće oprostiti kad te najbliži izda? Može li istina zaista izliječiti rane koje nosimo godinama? Što biste vi učinili na mom mjestu?