Izgubljeni osmijeh: Priča o bratu kojeg više nema
“Zašto nisi ništa rekao, Damire? Zašto si šutio kad su te odvodili?” vrištala sam kroz suze, držeći bratovu jaknu koja još uvijek miriše na njegov parfem. Bio je četvrtak navečer, kiša je lupala po prozoru, a mama je sjedila za stolom, pogleda prikovanog za praznu šalicu kave. Otac je šutio, stisnutih šaka, dok su vijesti na televiziji hladno izvještavale: “Mladić preminuo nakon policijske intervencije u centru grada.”
Damir je bio moj mlađi brat. Imao je samo dvadeset i dvije godine. Bio je onaj koji je uvijek prvi ustajao kad bi baka pala, koji bi nosio vrećice susjedi Zdenki i smijao se najglasnije na svakoj obiteljskoj večeri. Tog dana, otišao je s prijateljima na utakmicu Dinama protiv Sarajeva. Nikad se nije vratio.
Telefon je zazvonio oko ponoći. Tata je podigao slušalicu, a lice mu se izobličilo od šoka. “Vaš sin je u bolnici,” rekli su. Nismo znali što se dogodilo. Kad smo stigli, Damir je već bio mrtav. Liječnik nam je rekao da je došlo do “komplikacija” nakon što ga je policija privela zbog navodnog narušavanja javnog reda i mira. Nitko nam nije objasnio što se točno dogodilo.
Sutradan su susjedi šaptali ispred zgrade. “Kažu da su ga tukli,” rekla je teta Mira. “Ma ne bi naši policajci to napravili,” odvratio je susjed Ante, ali pogled mu je bježao prema podu.
Mama nije izlazila iz sobe danima. Ja sam sjedila na Damirovom krevetu, listajući njegove poruke na mobitelu. Zadnja poruka: “Sestro, kasnit ću malo, nemoj čekati.”
Otac je pokušavao biti jak. Otišao je u policiju tražiti odgovore. Vratio se slomljen, s papirima koje nitko nije razumio. “Piše da je pružao otpor,” rekao je tiho. “Ali Damir nikad nije bio nasilan.”
Dani su prolazili u magli. Ljudi su dolazili na sućut, donosili kolače i izbjegavali pogledati nas u oči. Prijatelji su plakali na sprovodu, a ja sam stajala kraj groba i čekala da se probudim iz ovog košmara.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u kuhinji, tata je došao i sjeo preko puta mene.
“Ivana,” rekao je, “ne smijemo ovo pustiti. Moramo saznati istinu.”
“Ali tko će nas slušati? Tko će vjerovati običnoj obitelji iz Novog Travnika?” pitala sam kroz suze.
“Moramo pokušati zbog Damira.”
Počeli smo pisati pisma novinama, tražiti odvjetnike, razgovarati s drugim obiteljima koje su prošle slično. Neki su nam rekli da odustanemo – “Nemaš ti tu pravde, kćeri,” rekla mi je susjeda Jadranka. Ali ja nisam mogla stati.
Jednog dana nazvala me Lejla iz Sarajeva. Njezin brat Emir poginuo je pod sličnim okolnostima prije dvije godine. “Nisi sama,” rekla mi je. “Moramo govoriti o tome.”
Organizirali smo mali skup ispred općine. Došlo nas je desetak – roditelji, braća i sestre onih koji više nisu tu. Policija nas je gledala s prozora, a prolaznici su žurno prolazili pored nas kao da smo zarazni.
Na društvenim mrežama počeli su nas vrijeđati: “Sigurno su sami krivi!” “Policija nas štiti od takvih!”
Ali bilo je i onih koji su nam slali poruke podrške. Jedna djevojka iz Splita napisala mi je: “I moj brat je stradao zbog policijske brutalnosti. Hvala što govoriš.”
Mama se polako vraćala među žive. Počela je kuhati Damirova omiljena jela i pričati o njemu kao da će svaki čas ući kroz vrata.
Jedne večeri tata i ja smo sjedili na balkonu.
“Znaš,” rekao je tiho, “Damir bi bio ponosan na tebe.”
Pogledala sam prema zvijezdama i po prvi put osjetila da možda nismo sami.
Ali istina još uvijek nije izašla na vidjelo. Policija i dalje šuti, a mi čekamo nalaze istrage koja se stalno odgađa.
Ponekad se pitam ima li smisla boriti se protiv sustava koji štiti svoje ljude pod svaku cijenu. Ali onda se sjetim Damirovog osmijeha i znam da ne smijem stati.
Možda će netko pročitati ovu priču i osjetiti hrabrost da progovori o svojoj boli. Možda ćemo jednog dana dočekati pravdu.
A vi? Biste li šutjeli ili biste se borili za istinu – čak i kad svi drugi okreću glavu?