Između Dva Doma: Priča o Pravu na Krov nad Glavom
“Ne možeš mi to uraditi, mama!” Marko je vikao iz sveg glasa, dok je stajao na pragu dnevne sobe, drhteći od bijesa i straha. Ja sam sjedila na kauču, stisnutih šaka, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. Mama je stajala nasuprot njemu, s rukama prekriženim na prsima, lice joj je bilo tvrdo kao kamen. “Ovo nije više tvoj dom, Marko. Tvoj otac je otišao, a ti si dovoljno odrastao da se snađeš.”
Nikada neću zaboraviti taj trenutak. Zvuk Markovog glasa, slomljenog i očajnog, još uvijek mi odzvanja u ušima. Tata je otišao prije tri mjeseca, nakon godina tihe mržnje i neizgovorenih riječi. Razvod je bio samo formalnost; prava bitka tek je počinjala. Mama je odlučila da zadrži stan, a Marko, koji je imao dvadeset i dvije godine i još uvijek studirao, odjednom je postao višak u vlastitoj kući.
“Gdje da idem? Nemam novca za stanarinu!” Marko je pokušavao zadržati suze, ali mu je glas pucao. “Nisi sama u ovome! I ja sam tvoj sin!”
Mama je okrenula glavu. “Ne mogu više. Trebam mir. Trebam prostor za sebe. Tvoj otac mi je ostavio samo dugove i ovaj stan. Ako ti ne odgovara, idi kod njega.”
Ali tata je već imao novu ženu u Osijeku i nije bilo mjesta za Marka. Ja sam bila mlađa, sedamnaest godina, i još uvijek sam imala pravo ostati s mamom. Ali osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu.
Te noći Marko nije spavao kod kuće. Otišao je kod prijatelja, ali već sutradan vratio se po svoje stvari. Sjedili smo na podu njegove sobe, okruženi kutijama i vrećama.
“Milice, ne znam šta ću,” šapnuo je. “Osjećam se kao da me niko ne želi. Kao da sam višak svugdje.”
Zagrlila sam ga najjače što sam mogla. “Nisi višak meni. Znaš to, zar ne?”
Ali riječi nisu bile dovoljne. Gledala sam ga kako pakuje svoj život u nekoliko torbi, dok mu suze klize niz lice koje je pokušavao sakriti od mene.
Mama nije izašla iz svoje sobe dok Marko nije otišao. Kasnije te večeri, dok smo sjedile za stolom u tišini, skupila sam hrabrost da pitam:
“Zašto si ga izbacila? On je tvoj sin.”
Pogledala me umorno, oči su joj bile crvene od plača ili nespavanja – nisam bila sigurna. “Ne razumiješ ti to još, Milice. Kad te život slomi, moraš misliti na sebe. Ja više nemam snage za tuđe probleme.”
Nisam znala šta da kažem. Osjećala sam se izdano – ne samo zbog Marka, nego i zbog sebe. Gdje je nestala ona mama koja nas je grlila kad smo imali noćne more? Gdje je nestala porodica?
Sljedećih mjeseci Marko se selio od prijatelja do prijatelja, povremeno spavajući na kauču kod rođaka u Sarajevu ili kod kolege iz faksa u Zagrebu. Svaki put kad bi došao po još neku stvar ili samo da me vidi, bio je sve mršaviji i tužniji.
Jednog dana došao je s idejom: “Milice, razmišljam da odem vani – Njemačka ili Irska. Ovdje nemam ništa više.”
“Ali šta ćeš tamo? Sam si…”
“Ovdje sam još usamljeniji,” prekinuo me.
Te riječi su me pogodile kao šamar. Počela sam se pitati – koliko nas ima koji smo sami među svojima? Koliko nas luta između dva doma koja više nisu dom?
Mama je nastavila živjeti kao da se ništa nije dogodilo – išla na posao u općinu, pila kave s prijateljicama i vikendom gledala serije na Novoj TV. Ali ja sam svaku noć plakala u jastuk, osjećajući krivicu što nisam mogla pomoći bratu.
Jedne večeri, dok sam spremala večeru, mama je sjela za stol i rekla: “Znaš li da me ljudi ogovaraju? Kažu da sam loša majka jer sam izbacila Marka. Ali niko ne zna šta sam sve prošla s vašim ocem… Koliko puta sam morala birati između vas i sebe!”
Pogledala sam je kroz suze: “Možda nisi morala birati… Možda smo mogli biti zajedno protiv svega toga…”
Nije odgovorila.
Marko je na kraju otišao u Njemačku. Prvih mjeseci javljao se rijetko – radio je dva posla, spavao po hostelima i slao mi poruke kasno noću: “Još uvijek sanjam naš stan… Sanjam da imam gdje doći kući.” Ja sam mu slala slike naše sobe, našeg psa Lune koji ga još uvijek traži po hodniku.
Godinu dana kasnije došao je na kratko – drugačiji čovjek, ozbiljan i umoran. Sjeo je s mamom za stol prvi put nakon dugo vremena.
“Nisam ti oprostio,” rekao joj je tiho. “Ali pokušavam razumjeti. Samo želim znati – jesam li ikad bio tvoj dom?”
Mama je zaplakala prvi put pred nama oboje.
Danas živim s osjećajem da smo svi izgubili dom – ne samo zidove i krov nego ono što nas je držalo zajedno. Ponekad se pitam: Da li porodica može preživjeti kad svako brani svoje parče sigurnosti? I gdje pronaći dom kad ga više nemaš?