Između dva svijeta: Ispovijest Sare, rastrgane između ljubavi i krivnje
“Sara, jesi li ti normalna? Zar stvarno misliš da ćeš moći živjeti s tim?” Mirzin glas odjekivao je kroz hodnik našeg malog stana na Grbavici, dok su kišne kapi lupkale po prozoru. Stajala sam nasred dnevne sobe, držeći šalicu čaja koja mi se tresla u rukama. Pogledala sam ga, ali nisam imala snage odgovoriti. U meni je bjesnila oluja – mnogo jača od one vani.
Sve je počelo prošle zime, kad sam upoznala Ivana na fakultetu. Bio je drugačiji od svih koje sam do tada srela: smiren, pažljiv, s onim blagim osmijehom koji mi je ulijevao povjerenje. Mirza je bio moj dečko još iz srednje škole, čovjek kojeg su moji roditelji voljeli kao sina. “On je pravi za tebe, Sara,” govorila bi mama dok bi pravila pitu, a tata bi samo klimnuo glavom, zadovoljan što je Mirza iz dobre bošnjačke porodice.
Ali Ivan… Ivan je bio Hrvat iz Mostara. Iako su ratne rane još uvijek bile svježe u pričama naših roditelja, meni su se činile daleko. S Ivanom sam mogla razgovarati o svemu – o knjigama, muzici, o tome kako bih voljela jednog dana otići na more i samo zaboraviti na sve. S Mirzom su razgovori uvijek završavali na istim temama: posao, stan, djeca, šta će reći komšije.
“Sara, ne možeš sjediti na dvije stolice!” viknuo je Mirza te večeri kad sam mu priznala da postoji neko drugi. “Znaš li ti šta to znači za mene? Za tvoje roditelje? Za nas?”
Suze su mi klizile niz lice. “Ne znam više šta želim, Mirza. Znam samo da ne mogu lagati ni tebe ni sebe.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam kroz prozor u svjetla grada i pitala se gdje sam pogriješila. Moja najbolja prijateljica Lejla znala je sve. “Saro, moraš odlučiti šta ti je važnije – ono što osjećaš ili ono što drugi očekuju od tebe.”
Ali kako odlučiti kad su oba svijeta dio mene? S Mirzom sam imala sigurnost, porodicu, tradiciju. S Ivanom – slobodu, strast i osjećaj da mogu biti svoja.
Jednog popodneva, dok sam sjedila s mamom u kuhinji i gledala kako reže luk za sogan-dolmu, skupila sam hrabrost.
“Mama… šta bi ti uradila da si na mom mjestu?”
Pogledala me ispod obrva, onako kako samo majke znaju. “Saro, život ti nije turska serija. Ljubav prođe, ali porodica ostaje. Ne igraj se s vatrom.”
Ali vatra je već gorjela u meni.
Ivan me čekao ispred fakulteta. “Hoćeš li ikad moći reći roditeljima za nas?” pitao je tiho.
“Ne znam… Bojim se da ću ih izgubiti.”
“A mene?”
Nisam imala odgovor. Srce mi se cijepalo svaki put kad bih ga vidjela kako odlazi niz ulicu prema tramvajskoj stanici.
Dani su prolazili u magli. Mirza je prestao zvati. Mama je postajala sve sumnjičavija. Jedne večeri tata je došao kući ranije s posla i zatekao me uplakanu.
“Šta se dešava, Saro? Jesi li bolesna?”
“Nisam… Tata, ja… zaljubila sam se u nekog drugog.”
Tišina. Duga, teška tišina.
“Je li Bošnjak?”
Odmahnula sam glavom.
Tata je ustao od stola i izašao iz kuhinje bez riječi.
Te noći nisam mogla disati od težine u grudima. Lejla mi je slala poruke: “Drži se! Moraš proći kroz ovo ako želiš biti sretna.”
Ali šta ako sreća znači izgubiti sve što poznajem?
Ivan me pozvao na kafu u mali kafić kod Vječne vatre.
“Sara, ja te volim. Ali ne mogu više biti tvoj skriveni život. Ili ćemo zajedno protiv svega ili ćemo završiti ovdje.”
Gledala sam ga kroz suze. “Ne znam jesam li dovoljno jaka za to.”
“Znaš li ti koliko nas ima koji smo rastrgani između prošlosti naših roditelja i vlastite budućnosti? Nisi sama u ovome.” Njegove riječi su me pogodile dublje nego što sam očekivala.
Vratila sam se kući i zatekla mamu kako sjedi sama u mraku.
“Saro… Ako odeš s njim, znaš da ćeš izgubiti mnogo toga. Ali možda ćeš dobiti sebe. Samo nemoj dozvoliti da te strah vodi kroz život kao što je mene vodio.” Prvi put sam vidjela suze u njenim očima.
Sljedećih dana Mirza mi je slao poruke – ljutnja se pretvorila u tugu: “Nadam se da ćeš pronaći ono što tražiš.” Ivan je čekao moj odgovor.
Jedne subote spakirala sam torbu i otišla kod Lejle.
“Šta ćeš sada?” pitala me dok smo pile kafu na balkonu.
“Ne znam… Ali prvi put osjećam da dišem punim plućima.” Pogledala sam prema Trebeviću i osjetila olakšanje.
Možda ću izgubiti porodicu na neko vrijeme, možda ću biti tema ogovaranja među komšijama, ali barem ću znati da nisam izdala samu sebe.
Ponekad se pitam: Je li vrijedno žrtvovati mir radi ljubavi? Ili ljubav radi mira? Da li ste vi ikada morali birati između onoga što osjećate i onoga što vam društvo nameće?