Između dvije vatre: Priča jedne svekrve

“Opet kasniš, Ljiljana!” Lejlin glas odjekuje hodnikom dok ulazim u njihov stan, noseći vrećicu s toplim kiflama iz pekare. Pogledam na sat – 7:45. Znam da Lejla mora na posao u osam, ali promet je jutros bio užasan. “Znaš da Ruby mora biti spremna za vrtić, a Naomi…” zastane, pogleda me preko ramena dok obuva cipele. “Naomi tek kreće u jaslice, sve joj je novo.”

Ruby, šestogodišnjakinja s velikim smeđim očima, sjedi za stolom i crta. Pogledava me ispod obrva, kao da procjenjuje hoću li joj danas donijeti nešto slatko. Naomi, mala plavuša s dvije nestašne pletenice, sjedi na podu i gricka komadić kruha. “Bako, možeš li mi pomoći s bojicama?” tiho pita Ruby.

Lejla mi pruža popis: “Danas Ruby ima logopeda u 11, a Naomi treba pokupiti iz jaslica do 15. Nemoj zaboraviti dati Ruby lijek za alergiju. I molim te, nemoj im davati čokoladu prije ručka.” Zastane, pogleda me ravno u oči. “Znam da ti nije lako, ali želim da budeš više uključena. Osjećam kao da si stalno negdje daleko.”

Osjetim kako mi srce preskače. Prije samo nekoliko godina, kad su Ivan i Lejla tek počeli živjeti zajedno, osjećala sam se kao uljez. Lejla je sve radila sama – odgajala djecu, kuhala, vodila kućanstvo. Kad bih ponudila pomoć, ljubazno bi odbila: “Ma ne treba, Ljiljana, sve je pod kontrolom.” S vremenom sam se povukla. Nisam htjela smetati.

Sada, kad su djevojčice porasle i Lejla se vraća na posao, odjednom sam potrebna. Ali osjećam se nesigurno – što ako opet pogriješim? Što ako opet napravim nešto što joj neće odgovarati?

Ivan dolazi iz sobe, još uvijek pospan. “Mama, možeš li danas ostati duže? Lejla ima sastanak poslije posla.” Kimnem glavom, ali u meni raste tjeskoba. Sjećam se kako je moja svekrva meni stalno solila pamet – nisam htjela biti takva.

Lejla odlazi bez pozdrava. Vrata zalupnu tiho, ali dovoljno glasno da osjetim težinu tog odlaska. Ruby me povuče za ruku: “Bako, hoćeš li mi ispričati priču o tvojoj školi?” Sjednem kraj nje i počnem pričati o svom djetinjstvu u Sarajevu, o tome kako smo zimi pravili snjegoviće i sanjkali se niz brijeg iza zgrade.

Naomi se privuče bliže i stavi mi ruku na koljeno. Osjetim toplinu njezine male ruke i na trenutak zaboravim na sve brige.

Ali kad dođe vrijeme za logopeda, Ruby ne želi obući jaknu. Plače i viče: “Neću kod tete! Baka, ostani sa mnom!” Pokušavam je smiriti, ali osjećam kako mi glas drhti. “Ruby, ljubavi, moramo ići…”

Na povratku iz vrtića sretnem susjedu Mariju. “Ljiljana, ti si uvijek s djecom! Prava baka!” Nasmiješim se kiselo. Da samo zna kako se osjećam – kao da hodam po jajima svaki put kad sam ovdje.

Popodne Lejla dolazi ranije nego što sam očekivala. Ulazi tiho i gleda oko sebe – Naomi spava na kauču, Ruby crta leptire na papiru. “Sve je u redu?” pita sumnjičavo.

“Sve je dobro,” odgovaram tiho.

Sjedamo za stol dok Ruby pokazuje crteže. Lejla uzdahne: “Znaš, Ljiljana… Ponekad mi se čini da si hladna prema meni. Kao da ne želiš biti dio naše obitelji.” Pogledam je iznenađeno.

“Lejla… Nikad nisam htjela smetati. Uvijek si bila tako samostalna… Nisam znala gdje mi je mjesto.” Glas mi zadrhti.

Lejla šuti nekoliko trenutaka pa kaže: “Možda sam previše ponosna bila. Ali sada… sada mi stvarno trebaš. Djevojčicama trebaš.” Pogleda me prvi put bez one distance u očima.

Ivan ulazi s posla i vidi nas obje uplakane. “Što se događa?” pita zbunjeno.

Lejla ga pogleda: “Mama i ja smo napokon razgovarale.” Ivan me pogleda s blagim osmijehom – kao da mu je laknulo.

Te večeri dok idem kući tramvajem kroz poluprazni grad, razmišljam o svemu što se dogodilo. Jesam li trebala biti upornija? Jesam li trebala više gurati sebe u njihov život ili sam trebala čekati poziv?

Gledam kroz prozor tramvaja svjetla grada i pitam se: Koliko često roditelji i djeca promaše jedni druge samo zato što ne znaju kako reći – trebaš mi? Koliko nas šuti iz straha da ne budemo odbijeni?

Možda je vrijeme da prestanemo čekati savršeni trenutak i jednostavno – budemo tu jedni za druge.