Između ljubavi i izgovora: Priča o mojoj svekrvi, unucima i neizgovorenim istinama
“Opet ne možeš? Znaš, Ana, stvarno sam umorna od ovih tvojih izgovora!” – izletjelo mi je prije nego što sam stigla zaustaviti riječi. Stajala sam u kuhinji, mobitel stisnut uz uho, dok su mi djeca trčala oko nogu. Svekrva je šutjela nekoliko sekundi, a onda se oglasila tihim, pomalo uvrijeđenim glasom: “Ma znaš da ih volim, samo… imam sad stvarno puno obaveza. Možda drugi put, Ivana.”
Zatvorila sam oči, duboko udahnula i pokušala ne zaplakati. Nije prvi put da se ovo događa. Zapravo, već godinama slušam istu priču: “Joj, kako mi nedostaju moji mali anđeli! Da ih barem mogu češće vidjeti!” Priča to susjedama, prijateljicama iz crkve, čak i prodavačici u Konzumu. Ali kad god ja ili moj muž Dario zamolimo da pričuva Luku ili Emu – uvijek nešto iskrsne. Jednom je to reuma, drugi put kava s prijateljicom, treći put “neplanirani” odlazak kod frizerke.
Sjećam se kad sam prvi put ostala sama s Lukom nakon poroda. Dario je radio u Njemačkoj, a ja sam bila iscrpljena, neispavana i uplašena. Svekrva je tada došla na sat vremena, donijela juhu i rekla: “Ivana, moraš biti jaka. Ja sam s tvojim mužem bila sama mjesecima dok je bio beba!” Onda je otišla jer je imala dogovor s tetom Milkom na kavi. Tada sam prvi put osjetila gorčinu – kao da su njezine riječi o ljubavi prema unucima samo prazne fraze.
Godine su prolazile, Luka je krenuo u vrtić, Ema se rodila. Svekrva je postajala sve vještija u izbjegavanju konkretne pomoći. “Joj, Ivana, znaš da bih ja rado, ali baš danas imam termin kod zubara!” ili “Dario mi nije rekao da ćete trebati pomoć, a baš sam si isplanirala dan!” U isto vrijeme, na Facebooku objavljuje slike s naslovom: “Moji najdraži unuci – ponos bake Ane!”
Jednog dana, kad sam bila na rubu živaca jer sam morala na hitan sastanak na poslu, a vrtić je bio zatvoren zbog viroze, nazvala sam ju ponovno. “Ana, molim te, možeš li danas pričuvati djecu? Samo dva sata?” Osjetila sam kako mi glas drhti. “Ivana, znaš da bih ja… ali baš danas dolazi Jasna iz Zagreba. Nismo se vidjele godinama!”
Spustila sam slušalicu i osjetila kako mi suze klize niz lice. Dario je došao kući kasno te večeri. Sjeli smo za kuhinjski stol dok su djeca spavala.
“Opet nije mogla?” pitao je tiho.
“Nije. Kaže da ima goste. Dario, zar ti ne vidiš da ona zapravo ne želi biti s njima? Samo priča okolo kako joj nedostaju!”
Dario je šutio. Znao je da sam u pravu, ali nije htio priznati. Njegova mama je uvijek bila ta koja voli biti viđena kao dobra baka – ali kad treba zasukati rukave i pomoći, nestane.
Nekoliko dana kasnije otišli smo svi zajedno kod nje na ručak. Djeca su trčkarala po stanu, a Ana ih je gledala s osmijehom.
“Joj, kako ste narasli! Luka, dođi baki!”
Luka je došao do nje, ali nakon pet minuta već mu je bilo dosadno. Ema je povukla moju ruku: “Mama, idemo kući? Baka nema igračke.” Ana se nasmijala: “Pa što će im igračke kad imaju baku!”
Nakon ručka sjeli smo u dnevnu sobu. Dario je pokušao započeti razgovor.
“Mama, znaš… Ivana i ja bismo stvarno trebali malo pomoći oko djece. Znaš koliko radimo…”
Ana ga je prekinula: “Znam ja to sve, sine moj. Ali ja više nisam mlada kao prije. Imam svoje bolove, svoje obaveze… A i djeca danas nisu kao što smo mi bili – stalno nešto traže!”
Osjetila sam kako mi srce lupa od bijesa i tuge. Nisam znala što reći. Zar nije ljubav prema unucima jača od umora? Zar nije baka ta koja uskače kad roditelji ne mogu?
Prošli su mjeseci u istom ritmu – Ana bi svima pričala kako joj nedostaju unuci, a nama bi svaki put našla novi izgovor. Počela sam izbjegavati razgovore s njom jer nisam više mogla podnijeti tu lažnu brigu.
Jednog dana susrela sam susjedu Mariju na stepenicama.
“Ivana, čula sam da ti svekrva stalno priča kako joj fali društvo djece! Kako to da ih ne viđa češće?”
Nasmijala sam se kiselo: “Pitaj nju kad sljedeći put bude pričala o tome…”
Te večeri sjela sam sama u dnevnoj sobi dok su djeca spavala. Razmišljala sam o svemu što se dogodilo posljednjih godina – o svim obećanjima koja nisu ispunjena, o svim izgovorima i lažnim osmijesima.
Možda Ana stvarno voli svoju slobodu više nego što voli biti baka na način na koji ja to očekujem. Možda joj je važno da drugi misle kako je brižna baka – ali kad treba pokazati tu brigu djelima, tada nestane.
Ponekad se pitam: Jesam li ja ta koja previše očekuje? Ili su njezine riječi samo prazne fraze kojima hrani svoj ego pred drugima?
Možda nikad neću dobiti odgovor na to pitanje. Ali jedno znam – djeca će zapamtiti tko je bio uz njih kad su ih trebali.
A vi? Što mislite – gdje završava obiteljska dužnost, a počinje osobna sloboda? Je li dovoljno voljeti nekoga riječima ili ljubav treba dokazivati djelima?