Između nas stan: U sjeni nasljedstva
“Znaš li ti uopće što si napravio, Ivane?” Mirjana je viknula kroz suze, dok je u ruci stiskala ključeve od maminog stana. Stajali smo u hodniku, još uvijek puni mirisa njezine kave i lavande, ali sada je sve mirisalo na kraj. Nisam mogao izgovoriti ni riječ. Samo sam gledao u pod, osjećajući kako mi se srce steže.
Sve je počelo onog dana kad su me nazvali iz javnobilježničkog ureda. “Gospodine Kovačević, vaša majka je ostavila stan vama. Tako piše u oporuci.” Nisam mogao vjerovati. Nisam to tražio. Nisam to želio. Samo sam želio da mama bude živa, da nas opet okupi za stolom, da se smijemo njezinim šalama o tome kako nitko ne zna napraviti sarmu kao ona.
Ali sada je sve bilo drugačije. Mirjana i Dario, moja sestra i brat, gledali su me kao stranca. “Naravno da je tebi ostavila stan! Ti si uvijek bio njezin mezimac!” Dario je bacio šalicu na stol tako jako da se razbila. “A mi? Što smo mi?” Mirjana je plakala, ali više od tuge, osjećao sam njezin bijes.
“Nisam ja to tražio…” pokušao sam objasniti, ali riječi su mi zapinjale u grlu. “Mama je tako odlučila.”
“Ma nemoj! Sigurno si joj punio glavu dok smo mi bili na poslu!” Dario je bio neumoljiv. “Znaš li ti koliko sam ja njoj pomagao? Tko je išao po lijekove? Tko je nosio drva kad je grijanje riknulo?”
Sjećanja su navirala poput bujice. Svi smo pomagali na svoj način. Ja sam dolazio svake subote, donosio joj kruh iz pekare i slušao njezine priče iz mladosti. Mirjana je vodila računa o računima, a Dario je bio zadužen za popravke. Ali sada, kad je stan postao stvaran predmet, sve naše uspomene pretvorile su se u oružje.
“Ivane, ne možeš to zadržati za sebe,” rekla je Mirjana tiho, ali odlučno. “To nije pošteno. Zajedno smo odrasli u tom stanu. Zajedno smo ga čistili kad je tata umro. Zajedno smo plakali kad si otišao na fakultet u Zagreb. Sad ćeš nas izbaciti?”
Nisam imao odgovor. Nisam imao ni snage za svađu. Samo sam želio vratiti vrijeme unatrag, prije nego što su papiri i potpisi uništili našu obitelj.
Tih dana nisam mogao spavati. Svaku noć sam gledao u strop i slušao vjetar kako šiba kroz prozor stare zgrade na Trešnjevci. Sjećao sam se mamine ruke na mom čelu kad sam bio bolestan, njezinih riječi: “Samo da ste mi svi živi i zdravi, ništa mi drugo ne treba.” Kako bi ona sada gledala na ovo što smo postali?
Jednog jutra zazvonio mi je mobitel. Bio je to Dario.
“Ivane, moramo razgovarati,” rekao je umorno. “Ne mogu više ovako. Mirjana ne spava, ja sam stalno nervozan… Možemo li se dogovoriti kao ljudi?”
Sjeli smo u kafić ispod zgrade. Dario je izgledao starije nego prije mjesec dana. “Gle,” počeo je, “znam da nisi ti kriv što ti je ostavila stan. Ali znaš kakva je bila mama – uvijek je mislila da ti trebaš najviše pomoći jer si najmlađi. Ali mi… osjećamo se kao da nas je izdala. Kao da nismo dovoljno vrijedili.”
Nisam znao što reći. “Dario, ja bih vam dao sve da mogu vratiti mamu…”
“Znam,” prekinuo me. “Ali ne možemo vratiti ništa. Možda možemo barem pokušati biti obitelj opet?”
Dogovorili smo se da ću stan prodati i podijeliti novac među nama troje. Nije bilo lako – papirima i birokraciji nikad kraja – ali barem smo opet počeli razgovarati.
Ali rana nije nestala preko noći. Mirjana mi još uvijek nije mogla oprostiti što sam bio taj koji je potpisao ugovor s agencijom za prodaju stana. Dario me povremeno zvao na pivo, ali razgovori su bili oprezni, kao da hodamo po jajima.
Jedne večeri, dok sam pakirao kutije sa starim albumima i maminim šalovima, pronašao sam pismo koje mi je ostavila. “Ivane, znam da će ti biti teško nositi se s ovim teretom. Ali vjerujem da ćeš znati što je ispravno za tvoju sestru i brata. Volim vas sve jednako – samo želim da ostanete zajedno. Mama.”
Suze su mi navrle na oči dok sam čitao te riječi. Jesmo li mogli drugačije? Jesmo li mogli biti bolji jedni prema drugima?
Kad smo se zadnji put okupili kod odvjetnika da potpišemo podjelu novca, pogledali smo se bez riječi. Nije bilo zagrljaja, nije bilo smijeha – samo tišina i težina svega što smo izgubili.
Danas živim u manjem stanu na periferiji grada. Često sanjam mamin osmijeh i miris njezine kave nedjeljom ujutro. Ponekad se pitam: Je li vrijedilo? Je li nas taj stan zauvijek razdvojio ili nam dao priliku da ponovno pronađemo put jedni do drugih?
Možda ste i vi prošli kroz nešto slično… Što biste vi učinili na mom mjestu? Može li obitelj preživjeti sjenu nasljedstva?