Između čekića i nakovnja: Kad mi je svekrva postala najveći neprijatelj
“Zašto si opet kasnila? Znaš da mama ne voli kad kasnimo na ručak!” Sanjin glas odjekivao je hodnikom dok sam skidala kaput, osjećajući kako mi obrazi gore od srama i bijesa. Pogledala sam muža, Ivana, tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima i prošaptao: “Pusti, znaš kakva je ona.”
Ali kako da pustim? Svaki vikend ista priča. Svaki ručak kod njegove porodice pretvarao se u ispitivanje, natjecanje i borbu za svaku riječ. Sanja, njegova sestra, uvijek je imala nešto za prigovoriti – od toga kako perem suđe do toga kako odgajam našu kćer Leu. Svekrva, gospođa Marija, samo bi sjedila za stolom, povremeno me odmjerila pogledom i klimnula glavom na svaku Sanjinu primjedbu.
“Nije ona za tebe, Ivane,” čula sam jednom iza zatvorenih vrata dok sam slučajno prolazila hodnikom. “Nema ona naš mentalitet. Previše je tiha, povučena… neće ti znati biti oslonac kad bude najteže.”
Te riječi su me proganjale mjesecima. Dolazila sam iz male bosanske porodice, navikla na mir i tišinu, a Ivanova porodica bila je bučna, puna očekivanja i neizrečenih pravila. U početku sam se trudila – donosila kolače na ručkove, pomagala oko spremanja stola, pokušavala razgovarati s njegovom sestrom o svakodnevnim stvarima. Ali ništa nije bilo dovoljno.
Jednog dana, dok smo sjedili za stolom, Sanja je naglo upitala: “A gdje si ti bila sinoć? Ivan je bio sam s Leom. Zar nije red da majka bude uz dijete?”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. “Radila sam prekovremeno. Morala sam završiti izvještaj za posao…”
“Posao! Uvijek posao!” prekinula me svekrva. “A kuća? A muž? A dijete?”
Ivan je šutio. Pogledao me kratko, ali nije rekao ništa. Taj njegov muk bolio je više od svih Sanjinih riječi.
Navečer sam ga pitala: “Zašto nikad ne staneš uz mene? Zar ne vidiš kako me ponižavaju?”
Samo je uzdahnuo: “To su moja mama i sestra. Ne mogu ih promijeniti. Pokušaj ih razumjeti…”
“A tko će mene razumjeti?” prošaptala sam.
Tih dana osjećala sam se kao stranac u vlastitom životu. Počela sam izbjegavati porodična okupljanja, izmišljala izgovore da ostanem kod kuće s Leom ili da radim vikendom. Ali to nije bilo rješenje – Ivan bi se vraćao kući ljut, šutljiv, a između nas se stvarao zid.
Jednog petka navečer, dok smo spremali Leu za spavanje, zazvonio je telefon. Bila je to Sanja.
“Ivan, moraš odmah doći! Mama je pala!”
Bez razmišljanja je obukao jaknu i otišao. Ostala sam sama s Leom, osjećajući krivnju što nisam pošla s njim. Sutradan sam otišla do njihove kuće noseći supu i kolače, nadajući se da ću barem malo pomoći.
Ali čim sam ušla, Sanja me dočekala ledenim pogledom: “Nije trebalo dolaziti sad kad je sve gotovo. Gdje si bila kad si trebala biti ovdje?”
Svekrva je ležala na kauču, blijeda ali budna. Pogledala me i samo kratko rekla: “Hvala na supi.”
Ivan me kasnije zagrlio u hodniku: “Znam da ti nije lako… ali molim te, pokušaj još malo. Zbog mene. Zbog Lee.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala – svoj mir, svoje navike, čak i prijatelje koje sam polako gubila jer više nisam imala vremena za njih. Sve zbog porodice koja me nikad nije prihvatila.
Jednog dana odlučila sam razgovarati sa Sanjom nasamo.
“Sanja, možemo li popričati?” upitala sam dok smo zajedno slagale veš.
Pogledala me iznenađeno: “Šta sad hoćeš?”
“Samo želim znati… Zašto me toliko ne voliš? Šta god napravim nije dovoljno dobro. Osjećam se kao uljez svaki put kad dođem ovdje.”
Sanja je šutjela nekoliko trenutaka pa slegnula ramenima: “Ti si mi uzela brata. Prije ste nas dvoje bili nerazdvojni. Sad ga dijelim s tobom i tvojim djetetom. A mama… ona nikad neće priznati da si bolja od nje u bilo čemu.”
Osjetila sam olakšanje i tugu istovremeno. Prvi put mi je rekla istinu.
“Ne želim ti uzeti brata,” rekla sam tiho. “Želim samo da budemo porodica. Da Lea ima tetku na koju može računati, a ja nekoga s kim mogu popiti kafu bez straha od osude.”
Sanja me gledala dugo, a onda samo rekla: “Vidjet ćemo…”
Od tog dana stvari su se malo promijenile – ne puno, ali dovoljno da mogu disati kad dođem kod njih. Ivan je počeo više razgovarati sa mnom o svojim osjećajima i češće stajao uz mene kad bi došlo do konflikta.
Ali još uvijek se pitam: Koliko žena u Bosni i Hrvatskoj proživljava isto što i ja? Koliko nas šuti zbog mira u kući? I gdje je granica između žrtve i borbe za sebe?