Između četiri zida: Kad obitelj postane prijetnja
“Nemaš ti što razmišljati, Jasmina. To je najbolje za sve nas!” glasno je rekla svekrva Ružica, lupajući žlicom po stolu. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu, a ruke mi se tresu dok gledam u tanjur s hladnom juhom. Nije prvi put da Ružica pokušava upravljati našim životima, ali ovaj put je otišla predaleko.
Moj muž, Dario, sjedio je do mene, šutio i gledao u pod. Njegova šutnja boljela me više od svekrvine grubosti. “Jasmina, mama samo želi pomoći. Njen stan je veći, a nama treba više prostora kad dođe beba…” promrmljao je, ne usuđujući se podići pogled.
“Ali zašto baš ja moram prepisati svoj stan? Zašto ne možemo zamijeniti stanove bez tih uvjeta?” pitala sam, pokušavajući zadržati miran ton. Znala sam da je moj stan jedino što imam – naslijeđen od pokojnog oca, mjesto gdje sam odrasla i gdje sam se osjećala sigurno.
Ružica je odmahivala glavom. “Tvoj stan vrijedi više, Jasmina. Ako ga prepišeš na mene, svi ćemo biti mirni. Ja ću ti dati svoj stan, a ti ćeš imati gdje živjeti s Darijom i djetetom. To je pošteno.”
Pošteno? U tom trenutku osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. Pošteno bi bilo da me ne ucjenjuje vlastitom sigurnošću. Pošteno bi bilo da moj muž stane uz mene.
Te noći nisam mogla spavati. Dario je ležao okrenut prema zidu, a ja sam zurila u strop, slušajući zvukove tramvaja kroz prozor našeg malog stana na Trešnjevci. U glavi su mi odzvanjale Ružičine riječi: “Ako ne pristaneš, ne znam kako ćemo dalje…”
Sutradan sam otišla kod svoje majke u Dubravu. Sjela sam za kuhinjski stol i ispričala joj sve. “Jasmina, nemoj biti naivna! Kad jednom prepišeš stan, više nemaš ništa. Sjećaš se što se dogodilo tvojoj teti Vesni kad je vjerovala mužu? Završila je na ulici!”
Znala sam da mama ima pravo, ali osjećala sam se kao izdajica vlastite obitelji ako odbijem. Dario je bio sve što imam – ili sam barem tako mislila.
Sljedećih dana atmosfera kod kuće bila je napeta. Ružica je svaki dan zvala Darija i mene, podsjećajući nas na svoju “velikodušnu ponudu”. Dario je postajao nervozan, izbjegavao me i sve češće ostajao duže na poslu.
Jedne večeri došao je kući pijan. “Zašto uvijek moraš komplicirati? Mama samo želi najbolje za nas! Ako ti nije stalo do mene i djeteta, reci odmah!” vikao je dok su mu oči bile crvene od alkohola.
Pokušala sam mu objasniti svoj strah: “Dario, tvojoj mami nije stalo do nas nego do stana! Ako joj prepišem stan, što ako nas izbaci? Što ako ostanem sama s djetetom?”
Udario je šakom o stol. “Nikad ti ništa nije dovoljno! Uvijek moraš sumnjati!”
Te noći sam prvi put ozbiljno pomislila na razvod. Nisam mogla vjerovati da me čovjek kojeg volim tjera da biram između njega i vlastite sigurnosti.
Sljedećeg jutra otišla sam kod odvjetnice Ivane koju mi je preporučila prijateljica iz srednje škole. Ivana me saslušala i rekla: “Jasmina, ovo je klasična ucjena. Ako prepišeš stan bez ikakvih garancija, riskiraš sve. Razmisli dobro – imaš li povjerenja u njih?”
Vratila sam se kući s još većim teretom na srcu. Dario me dočekao s hladnim pogledom. “Jesi li odlučila? Mama čeka odgovor.”
“Neću prepisati stan na tvoju mamu,” rekla sam tiho ali odlučno.
Dario je bijesno izašao iz stana i nije se vratio cijelu noć.
Sljedećih dana Ružica me zvala svaki sat, prijetila da će reći cijeloj obitelji kako sam sebična i nezahvalna. Počela sam dobivati poruke od Darijeve sestre Mirele: “Srami se! Uništavaš našu obitelj!”
Osjećala sam se potpuno sama. Jedina osoba koja mi je pružila podršku bila je moja prijateljica Sanja: “Jasmina, nisi ti dužna nikome žrtvovati svoju sigurnost. Ako te Dario voli, razumjet će te. Ako ne – bolje da to saznaš sada nego kasnije.”
Nakon tjedan dana Dario se vratio kući s koferom u ruci. “Mama kaže da više ne mogu dolaziti dok ne odlučiš. Ja idem k njoj dok ne shvatiš što nam radiš.” Pogledao me kao stranca.
Ostala sam sama u stanu koji mi je sada bio i sklonište i zatvor. Svaku večer sam plakala pitajući se jesam li pogriješila.
Ali onda sam jednog jutra osjetila olakšanje – prvi put nakon dugo vremena znala sam da nisam izdala samu sebe.
Danas sjedim za istim stolom gdje je sve počelo i pitam se: Je li obitelj uvijek vrijedna žrtve? Ili ponekad moramo izabrati sebe da bismo preživjeli?
Što biste vi učinili na mom mjestu?