Između četiri zida: Kad obitelj postane prijetnja
“Ne možeš to ozbiljno tražiti od mene, Ljubica!” glas mi je drhtao dok sam gledala svekrvu preko stola. Ruke su mi bile zgrčene oko šalice čaja, a srce mi je tuklo kao ludo. Moj muž, Ivan, sjedio je pored mene, šutio i gledao u stolnjak, kao da ga se sve to ne tiče.
Ljubica je podigla obrve, onako kako to uvijek radi kad želi pokazati da je ona ta koja drži konce. “Draga moja, to je samo formalnost. Ti i Ivan ćete ionako uvijek imati gdje živjeti. Moj stan je veći, bliže centru, a tvoj bi meni bio taman za starost. Samo trebamo riješiti papire.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Moj stan… Stan koji sam naslijedila od pokojnog oca, jedina stvar koju sam imala prije nego što sam upoznala Ivana. U tom stanu sam odrasla, tamo su još uvijek mirisale stare knjige i bakin ormar. I sad bih to trebala prepustiti nekome tko me nikad nije ni pokušao voljeti kao snahu?
Ivan je napokon progovorio, tiho: “Možda bi stvarno bilo lakše svima…”
“Lako tebi reći!” planula sam. “Tebi nije ništa tvoje u pitanju!”
Ljubica je uzdahnula, teatralno. “Znaš, Ana, ja sam uvijek mislila na vas. Da nije mene, ne biste ni imali gdje početi. Sjećaš se kad ste se vjenčali? Tko vam je pomogao? Tko je Ivanu kupio prvi auto?”
Znala sam da će to izvući. Uvijek izvlači stare usluge kad joj nešto treba. Ali ovo nije bila sitnica – ovo je bio moj dom.
Te noći nisam mogla spavati. Ivan je ležao okrenut leđima, a ja sam zurila u tamu. U glavi su mi odzvanjale Ljubičine riječi: “Samo formalnost.” Što ako pristajem na nešto što će me kasnije proganjati? Što ako ostanem bez svega?
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je napeta kao nikad prije. Ivan je izbjegavao razgovor, a ja sam osjećala kako se između nas diže zid. Moja mama me zvala svaki dan: “Ana, nemoj biti naivna! Znaš ti dobro kakva je Ljubica. Danas traži stan, sutra tko zna što još!”
Ali nisam htjela vjerovati da bi Ivan mogao biti na njezinoj strani protiv mene. Ipak smo zajedno prošli toliko toga – kredit za auto, njegovu nezaposlenost, moju borbu s anksioznošću kad sam ostala bez posla prošle zime.
Jedne večeri, dok smo večerali u tišini, Ivan je iznenada rekao: “Ana, znaš da mama neće dugo moći sama. Ako joj prepustimo tvoj stan, možda će nam napokon dati mira.”
Pogledala sam ga u nevjerici. “Znači to je cijena mira u našoj obitelji? Da ja ostanem bez svega što imam?”
Ivan je slegnuo ramenima. “Nije baš tako… Ali znaš kakva je ona kad nešto naumi.”
Te riječi su me zaboljele više nego što bih priznala. Zar smo došli do toga da biramo mir po cijenu pravde? Zar moj muž stvarno misli da je normalno da žrtvujem sve zbog njegove majke?
Sljedeći dan otišla sam kod prijateljice Mirele na kavu. Ona me slušala bez prekidanja, a onda rekla: “Ana, moraš misliti na sebe. Znam da voliš Ivana, ali ako sad popustiš, nikad neće stati. Sjećaš se kad si joj dala svoj stari zlatni lančić? Nikad ti ga nije vratila. Ovo je puno veće od lančića.”
Vratila sam se kući s glavom punom misli i srcem teškim kao kamen. Kad sam otvorila vrata, Ljubica je sjedila za stolom s nekim papirima ispred sebe.
“Evo, Ana,” rekla je hladno, “pripremila sam ugovor kod notara. Samo trebaš potpisati i sve će biti riješeno.”
Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama. “Neću potpisati ništa dok ne razgovaram s odvjetnikom!”
Ljubica se nasmijala podrugljivo: “Odvjetnik? Pa zar mi nismo obitelj? Zar ne vjeruješ Ivanu i meni?”
Ivan je šutio, gledao kroz prozor.
“Ne radi se o povjerenju,” odgovorila sam drhtavim glasom. “Radi se o tome da ne želim izgubiti ono što mi jedino pripada.”
Te noći Ivan nije došao kući. Poslala sam mu poruku – nije odgovorio.
Sljedećih dana Ljubica me ignorirala, a Ivan se ponašao kao stranac. Počela sam sumnjati u sve – u ljubav, u brak, u samu sebe.
Jednog jutra zazvonio mi je mobitel – bila je to odvjetnica koju mi je preporučila Mirela.
“Gospođo Ana,” rekla je smireno, “nemojte potpisivati ništa dok ne provjerimo sve detalje ugovora. Imate pravo zaštititi svoju imovinu, bez obzira na pritisak obitelji.”
Te riječi su mi dale snagu koju nisam imala danima.
Kad sam napokon sjela s Ivanom i Ljubicom za stol, rekla sam jasno: “Neću prepisati stan nikome dok ne budem sigurna da to želim i da je sve pravno čisto. Ako vam to smeta – žao mi je, ali ovo je moj život!”
Ivan me gledao dugo i tiho rekao: “Možda si u pravu… Možda smo otišli predaleko.”
Ljubica je ustala i zalupila vratima.
Ostala sam sjediti sama za stolom, ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir.
Pitam se – koliko nas još živi između četiri zida straha i ucjene? Koliko nas šuti zbog mira u kući? Je li vrijedno izgubiti sebe zbog tuđeg mira?