Između četiri zida: Kad srce ne zna kome pripada
“Ne otvaraj joj vrata, Jasmina!” Ivanov glas bio je oštar, gotovo hladan, dok sam stajala bosa na pločicama hodnika, drhteći od nervoze i kiše koja je kroz prozor udarala poput sitnih kamenčića. U ruci sam stiskala mobitel, a s druge strane linije čula sam Sarin jecaj. “Molim te, Jasmina… nemam gdje!”
Nikad prije nisam čula Saru tako slomljenu. Odrasle smo zajedno u Osijeku, dijelile sendviče u školskoj klupi, tajne na klupicama uz Dravu, snove o boljem životu. Kad se udala za Edina i preselila u Zagreb, mislila sam da je pronašla sreću. Ali te noći, dok je kiša prala prozore našeg malog stana u Novom Zagrebu, Sara je bila sama, izbačena iz stana nakon još jedne svađe s mužem.
“Ivan, ne mogu je ostaviti vani! Pogledaj kroz prozor – vidiš li kakvo je vrijeme?” pokušala sam ga urazumiti, ali on je samo odmahnuo glavom i povisio ton:
“Ne zanima me! Ne želim da nam uvlači svoje probleme u kuću. Imamo djecu! Što ako Edin dođe za njom? Što ako policija?”
Naša djeca, Leona i Filip, spavala su u sobi do nas. Pogledala sam prema njihovim vratima – osjećala sam se kao da ih izdajem ako pustim Saru unutra. Ali isto tako, izdaja je bila i ostaviti Saru na ulici. Srce mi se cijepalo.
“Jasmina, molim te… samo na jednu noć. Neću nikome smetati. Samo da prespavam i odem čim svane,” šaptala je Sara kroz suze.
Ivan je stajao ispred vrata kao stražar. “Ako joj otvoriš, ja odlazim!”
Nikad ga nisam vidjela takvog. Bio je tvrdoglav, ali ovo… Ovo je bilo nešto drugo. Zatvorila sam oči i pokušala zamisliti što bi moja pokojna majka rekla. Uvijek mi je govorila: “Prijateljstvo je svetinja, ali obitelj je temelj.”
Ali što kad se te dvije svetinje sudare?
Sjetila sam se dana kad sam ja bila u Sarinoj koži – kad sam nakon smrti oca ostala bez krova nad glavom, a ona me primila kod sebe bez pitanja. Tada nije bilo muževa ni djece, samo dvije djevojke protiv svijeta.
“Ivan…” prošaptala sam. “Ne mogu joj to napraviti.”
On je bijesno lupio vratima spavaće sobe. Ostala sam sama u hodniku, s mobitelom u ruci i srcem koje je tuklo kao ludo.
Otključala sam vrata. Sara je stajala na stubištu, mokra do kože, lice joj je bilo crveno od plača. Zagrlila me tako snažno da sam osjetila kako mi suze naviru na oči.
“Hvala ti… Hvala ti…” ponavljala je.
Uvela sam je tiho u dnevni boravak i dala joj ručnik i suhu pidžamu. Skuhala sam joj čaj i sjela pored nje na kauč.
“Što se dogodilo?” pitala sam tiho.
Sara je šutjela nekoliko trenutaka, a onda iz nje provali sve – Edin ju je optužio da ga vara, bacio joj stvari kroz prozor i zaključao vrata. Nije imala kamo osim k meni.
Te noći nisam spavala. Ivan nije izlazio iz sobe. Ujutro je otišao na posao bez riječi.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Djeca su osjećala napetost; Leona me pitala zašto tata ne razgovara sa mnom. Sara je pokušavala biti nevidljiva – čistila je za sobom, nije izlazila iz sobe kad bi Ivan bio doma.
Ali Ivan nije popuštao. Svaku večer ista priča:
“Koliko još misliš da će biti ovdje? Jesmo li mi hotel?”
“Ivan, ona nema kamo!”
“Nije naš problem!”
Počeli smo se svađati zbog svega – zbog novca, zbog djece, zbog sitnica koje prije nismo ni primjećivali. Osjećala sam se kao da mi netko reže komad po komad srca svaki put kad bih morala birati između njih dvoje.
Jedne večeri Sara mi je prišla dok sam prala suđe.
“Jasmina… ne mogu više biti teret. Sutra idem kod tetke u Sesvete. Hvala ti na svemu… Nikad ti neću zaboraviti ovo.”
Zagrlile smo se dugo i tiho plakale.
Kad je otišla, kuća je bila prazna kao nikad prije. Ivan se vratio u dnevni boravak, ali između nas više nije bilo povjerenja kao prije. Svaka riječ bila je oprezna, svaki pogled pun neizrečenih zamjerki.
Ponekad uhvatim sebe kako gledam kroz prozor i pitam se – jesam li pogriješila što sam birala suosjećanje umjesto poslušnosti? Jesam li izdala svoju obitelj ili samu sebe?
Može li srce ikada biti cijelo kad ga podijeliš između onih koje voliš?
Što biste vi učinili na mom mjestu?