Između Dva Svijeta: Priča o Granicama i Očekivanjima u Vlastitoj Obitelji

“Ivana, možeš li ti opet otići kod bake? Znaš da ja danas ne mogu, imam sastanak!” viknula je moja sestra Ana iz kuhinje, dok sam još uvijek pokušavala progutati zadnji zalogaj doručka. Pogledala sam prema njoj, ali nije me ni pogledala – već je tipkala poruku na mobitelu, kao da je sve što govorim ili osjećam nebitno.

U tom trenutku, osjetila sam kako mi se grlo steže. Bilo je to već peti put ovaj tjedan da idem kod bake Milene, koja živi sama u staroj kući na kraju sela. Mama je na poslu u bolnici, tata stalno negdje putuje zbog građevinskih poslova, a brat Filip… On je ionako uvijek imao svoje prioritete. “Ivana, ti si najodgovornija, znaš da baka računa na tebe,” govorila bi mama svaki put kad bih pokušala reći da sam umorna ili da imam ispit na faksu.

Ali što znači biti odgovoran? Znači li to uvijek biti tu za druge, čak i kad tebe nitko ne vidi? Znači li to šutjeti kad te povrijede, jer si navikla biti ona koja popušta?

Sjedila sam u tramvaju prema bakinoj kući i gledala kroz prozor. Zagreb je bio siv i mokar od kiše, ljudi su žurili pod kišobranima, a meni su misli bile teže od oblaka iznad grada. Sjetila sam se prošlog Božića, kad sam satima pripremala kolače i čistila stan za obiteljsko okupljanje. Na kraju su svi pohvalili Aninu tortu (koju je kupila u slastičarnici), a mene su pitali zašto sam opet sama i kad ću već jednom dovesti dečka.

“Ivana, nisi više mala. Moraš misliti na budućnost!” rekla je tada teta Jasna, dok mi je sipala još sarme na tanjur. “Vidi Anu, ona već ima posao u banci i dečka iz dobre obitelji. A ti? Samo taj tvoj faks i knjige…”

Nisam imala snage odgovoriti. Osjećala sam se kao gost u vlastitoj obitelji. Kao netko tko je tu samo kad treba nešto napraviti – skuhati ručak, pričuvati djecu, otići po lijekove za baku ili pomoći Filipu s prijavom za posao.

Kad sam stigla do bakine kuće, ona me dočekala s osmijehom i toplim čajem od mente. “Ivana, dušo moja, opet si ti došla? Pa zar nemaš svojih obaveza?” upitala me nježno. Slegnula sam ramenima i nasmiješila se, ali ona je znala da nešto nije u redu.

“Znaš, kad sam bila mlada, i ja sam uvijek bila ta koja je sve rješavala,” rekla mi je baka dok smo sjedile za stolom. “Ali pazi, dijete moje… Ljubav nije kad te stalno trebaju samo zbog onoga što možeš dati. Ljubav je kad te vide i kad ništa ne daješ.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan. Kad sam se vratila kući, Ana je već bila otišla van s prijateljicama, a Filip je igrao igrice u sobi. Mama me dočekala s pitanjem: “Jesi li ostavila bakine lijekove na stolu? I jesi li joj provjerila tlak?”

“Jesam, mama. Sve sam napravila,” odgovorila sam umorno.

“Super. Znaš da ne mogu sve sama,” rekla je i otišla prati suđe.

Te večeri nisam mogla zaspati. U glavi su mi se vrtjele slike iz djetinjstva – kako sam uvijek bila ta koja popušta, koja se ispričava prva, koja pomaže svima oko sebe. Sjetila sam se kako su mi jednom zaboravili rođendan jer su slavili Anin uspjeh na natjecanju iz matematike. Sjetila sam se kako su me ismijavali jer nisam imala dečka dok su druge djevojke već planirale svadbe.

Sljedećih dana pokušala sam razgovarati s mamom.

“Mama, osjećam se kao da me svi uzimaju zdravo za gotovo. Kao da nikome nije stalo do mene osim kad nešto treba…”

Mama me pogledala preko naočala i uzdahnula: “Ivana, nemoj dramatizirati. Svi imamo svoje brige. Ti si jaka cura, znaš to.”

Ali nisam bila jaka. Bila sam umorna. Umorna od toga da budem nevidljiva.

Jednog dana Filip je došao do mene s molbom: “Ej, možeš li mi napisati motivacijsko pismo za posao? Znaš da meni to ne ide…”

Pogledala sam ga i prvi put u životu rekla: “Ne mogu sad, imam svoje obaveze.” Vidjela sam iznenađenje na njegovom licu – kao da mu nikad nije palo na pamet da bih mogla reći ne.

Taj osjećaj bio je čudan – mješavina krivnje i olakšanja. Počela sam postavljati granice – male stvari: nisam odgovarala odmah na poruke kad su tražili uslugu; rekla sam Ani da sama ode kod bake; mami sam objasnila da imam ispit i da ne mogu svaki dan biti dostupna.

Naravno, uslijedile su svađe.

“Što ti je sad? Jesi li ljuta na nas?” pitala me Ana jedne večeri.

“Nisam ljuta… Samo želim malo vremena za sebe,” odgovorila sam tiho.

Mama je nekoliko dana šutjela sa mnom. Filip me ignorirao.

Ali baka Milena me nazvala: “Ivana, ponosna sam na tebe. Nisi ti ništa loše napravila. Samo si pokazala da imaš pravo biti svoja.”

Počela sam izlaziti s prijateljicama, upisala tečaj slikanja i prvi put nakon dugo vremena osjećala se slobodno.

Obitelj se polako navikavala na novu mene – nekad uz negodovanje, nekad uz šutnju, ali više nisu mogli ignorirati moje granice.

I sad se pitam: Je li ljubav žrtvovanje sebe za druge ili postavljanje granica? Gdje prestaje briga, a počinje iskorištavanje? Možda odgovor nije jednostavan – ali znam da više ne želim biti nevidljiva.