Između dva svijeta: Priča o izgubljenoj obitelji i snazi oprosta
“Ivana, ne dolaziš u obzir! Ako pređeš taj prag, više nisi dio ove kuće!” Otac je vikao, lice mu je bilo crveno od bijesa, a majka je stajala iza njega, drhteći, suznih očiju. U ruci sam držala kofer, srce mi je tuklo kao ludo. S druge strane vrata čekao me Emir, moj dečko iz Sarajeva, čovjek kojeg su moji roditelji odbijali prihvatiti samo zato što nije bio Hrvat.
“Tata, molim te… Volim ga. Nije važno odakle je ili koje je vjere. Zar ti nije važnije da sam sretna?” Glas mi je drhtao, ali nisam mogla povući riječi.
“Ivana, ne razumiješ! Ovdje se zna red! Mi smo kroz rat prošli, izgubili sve, i sad ćeš ti…” Otac je zastao, a majka je tiho jecala. “Ako izađeš, nema povratka.”
Zatvorila sam oči i duboko udahnula. Znala sam da ću izgubiti sve što sam do tada poznavala, ali nisam mogla živjeti u laži. Okrenula sam se i otišla, osjećajući kako mi se tlo pod nogama ruši.
Prvi dani u Sarajevu bili su kao san i noćna mora istovremeno. Emir me dočekao raširenih ruku, ali osjećala sam prazninu u grudima. Njegova majka, Senada, bila je topla žena, ali uvijek sam osjećala da me promatra s dozom opreza. “Ivana, drago mi je što si tu. Znam da nije lako ostaviti sve zbog ljubavi,” rekla mi je jedne večeri dok smo pile kafu na balkonu.
“Nije lako… Ali nisam imala izbora,” odgovorila sam tiho.
Emir je bio nježan i pažljiv, ali i on je nosio svoje terete. Njegov otac poginuo je u ratu, a on je odrastao uz majku i mlađu sestru Lejlu. Često bi navečer sjedio zamišljen, gledajući kroz prozor na svjetla grada.
Prolazili su mjeseci. Pronašla sam posao u maloj knjižari u centru grada. Ljudi su bili ljubazni, ali uvijek sam osjećala da sam strankinja. Nedostajali su mi mirisi mamine kuhinje, zvukovi mora iz djetinjstva u Splitu, čak i očeva stroga pravila.
Jednog dana stiglo mi je pismo od sestre Ane: “Mama te sanjala svaku noć. Tata ne priča o tebi, ali znam da mu nedostaješ. Molim te, javi se.”
Srce mi se steglo. Emir me zagrlio kad sam mu pročitala pismo. “Možda bi trebala otići na nekoliko dana? Razgovarati s njima?”
“Bojim se… Što ako me ne žele vidjeti? Što ako im nikad ne oprostim što su me natjerali da biram?”
“Ivana, obitelj je komplicirana. Ali krv nije voda. Možda vrijeme može zaliječiti rane.”
Nakon dugog razmišljanja odlučila sam otići u Split na nekoliko dana. Putovala sam autobusom, gledajući kroz prozor poznate krajolike koji su mi sada djelovali strano.
Kad sam stigla pred kuću, majka je stajala na pragu. Bila je starija nego što sam je pamtila, kosa joj je posijedila.
“Ivana…” Glas joj je bio jedva čujan.
Pala sam joj u zagrljaj i obje smo plakale dugo, bez riječi.
Otac nije bio kod kuće. Sjela sam s majkom u kuhinju; miris juhe vratio me u djetinjstvo.
“Znaš… Tata te voli. Samo ne zna kako to pokazati. Boji se za tebe. Boji se da ćeš patiti kao što smo mi patili…”
“Mama, ja ga razumijem. Ali ne mogu živjeti po tuđim pravilima cijeli život. Volim Emira. On me čini sretnom. Zar to nije dovoljno?”
Majka je šutjela dugo, a onda mi stisnula ruku.
Otac se vratio kasno navečer. Ušao je tiho, pogledao me bez riječi i sjeo za stol.
“Jesi li sretna?” pitao je napokon.
“Jesam,” odgovorila sam iskreno.
Dugo smo šutjeli. Onda je ustao i otišao u sobu bez riječi.
Sljedećih dana atmosfera je bila napeta. Ana me pokušavala oraspoložiti pričama iz susjedstva; susjedi su šaptali iza leđa kad bih prošla ulicom.
Jedne večeri otac me pozvao na balkon.
“Ivana… Znaš li koliko smo žrtvovali za tebe i Anu? Sve što radimo, radimo iz ljubavi. Možda griješimo… Ali teško nam je prihvatiti da si otišla tako daleko od svega što smo gradili.”
“Tata… Nisam vas napustila iz inata ili mržnje. Samo želim živjeti svoj život. Ne želim birati između vas i Emira. Želim vas sve u svom životu.”
Pogledao me dugo, oči su mu bile pune suza koje nije htio pustiti.
“Možda će proći još vremena dok to shvatim,” rekao je tiho.
Vratila sam se u Sarajevo s osjećajem olakšanja, ali i tuge jer znam da će trebati još mnogo vremena da rane zacijele.
Emir me dočekao s osmijehom i buketom poljskog cvijeća.
“Kako je bilo?”
“Teško… Ali mislim da ima nade.”
Danas živim između dva svijeta – onog koji me oblikovao i onog koji sam sama izabrala. Svaki dan učim praštati sebi i drugima.
Ponekad se pitam: Je li moguće istinski pripadati dvjema obiteljima, dvjema tradicijama? Može li ljubav zaista biti jača od svega što nas dijeli?