Između Dve Vatre: Kako Sam Preživjela Muža Mamino Dijete

“Opet si zaboravila ugasiti svjetlo u hodniku!” Damirov glas odjeknuo je stubištem, a ja sam stajala na vratima, s ključevima u ruci, spremna da krenem na posao. U tom trenutku, iz dnevne sobe začuo se poznati šapat njegove majke, gospođe Ankice: “Damire, sine, pusti je, znaš da ona nikad nije bila domaćica kao što treba.”

Osjetila sam kako mi obrazi gore. Nisam znala što je gore – to što me opet kritizira ili što Damir ni ne pokušava stati na moju stranu. U tom trenutku, poželjela sam samo nestati.

Kad sam se udala za Damira, mislila sam da ulazim u partnerstvo. On je bio tih, blag, uvijek spreman pomoći. Ali ubrzo nakon vjenčanja, shvatila sam da nisam samo dobila muža – dobila sam i njegovu majku. Živjeli smo u prizemlju njezine kuće u Velikoj Gorici. “To je privremeno,” govorio je Damir, ali prošle su tri godine i ništa se nije promijenilo.

Svako jutro Ankica bi nam kuhala kavu. “Evo, da ne moraš ti, Jasmina, znam da si umorna od posla,” govorila bi s osmijehom koji je više ličio na prijekor nego na ljubaznost. Kad bih pokušala pomoći oko ručka, nježno bi me odgurnula: “Ma pusti, nisi ti navikla na ovo naše, bolje idi odmori.”

Ali kad bi Damir došao kući, sve bi bilo drugačije. “Sine, vidiš kako sam ti spremila omiljenu juhu!” A meni bi samo dobacila: “Jasmina, možeš li mi dodati sol?” kao da sam gost u vlastitoj kući.

Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Ankica je počela pričati o susjedima: “Znaš li da je Ivana iz treće kuće rodila drugo dijete? A njezin muž sve radi po kući! Takva sreća!” Pogledala me ispod obrva. Damir je šutio i gledao u tanjur.

Nisam više mogla izdržati. “Damire, možemo li razgovarati nasamo?” upitala sam ga kasnije u sobi.

“Što je sad?” pitao je umorno.

“Osjećam se kao uljez ovdje. Tvoja mama odlučuje o svemu. Ne mogu više ovako.”

Slegnuo je ramenima: “Pa znaš da joj puno dugujemo. Ovo je njezina kuća. Ne mogu joj reći da se makne iz našeg života.”

“Ali mi nemamo svoj život!” povisila sam glas. “Sve što radim, ona komentira. Nikad nisam dovoljno dobra!”

Damir je šutio. Znao je da imam pravo, ali nije imao snage suprotstaviti se majci.

Sljedećih dana napetost je rasla. Ankica je počela još otvorenije komentirati moj način kuhanja, odijevanja, čak i prijatelje koje sam pozivala na kavu. Jednog dana dok sam razgovarala s prijateljicom Lejlom na terasi, Ankica je izašla i rekla: “Jasmina, znaš li ti da se kod nas ne sjedi vani kad je ovako vjetrovito? Još ćeš se prehladiti pa ćeš morati na bolovanje!”

Lejla me pogledala sažaljivo. Kasnije mi je šapnula: “Zašto ne odete negdje sami? Zar stvarno misliš ovako živjeti cijeli život?”

Nisam imala odgovor.

Jedne subote odlučila sam otići kod svojih roditelja u Sisak. Trebalo mi je malo zraka. Mama me zagrlila čim sam ušla kroz vrata: “Jasmina, nisi dobro… Što se događa?”

Slomila sam se i ispričala joj sve – svaki komentar, svaku suzu koju sam progutala pred Damirom i njegovom majkom.

“Dijete moje,” rekla je mama tiho, “moraš odlučiti što ti je važnije – tvoj mir ili tuđa očekivanja. Ako Damir ne može biti uz tebe, moraš biti uz samu sebe.”

Vratila sam se kući kasno navečer. Damir me čekao budan.

“Gdje si bila? Mama je cijeli dan zabrinuta!”

“Bila sam kod svojih roditelja. Trebalo mi je malo mira.”

Pogledao me kao da sam ga izdala.

“Znaš da mama ne voli kad odlaziš bez da joj kažeš…”

Prekinula sam ga: “A što TI voliš, Damire? Jesi li ti moj muž ili njezin sin?”

Nastala je tišina koju ni televizor u susjednoj sobi nije mogao prekinuti.

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala – svoje navike, prijatelje, čak i vlastiti osjećaj vrijednosti – samo da bih bila prihvaćena u kući koja nikad nije postala moj dom.

Sljedećeg jutra odlučila sam razgovarati s Ankicom.

“Gospođo Ankice,” počela sam drhtavim glasom dok smo pile kavu u kuhinji, “znam da vam puno značimo i da želite najbolje za Damira. Ali ja više ne mogu ovako živjeti. Želim svoj mir i svoj prostor. Molim vas da to poštujete.”

Pogledala me iznenađeno, pa hladno rekla: “Ako ti ne odgovara ovdje, uvijek možeš otići svojoj mami. Moj sin će ostati sa mnom – on zna gdje mu je mjesto.”

U tom trenutku shvatila sam sve.

Spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod roditelja. Damir mi nije pisao ni zvao nekoliko dana. Onda mi je stigla poruka: “Jasmina, nedostaješ mi… Ali ne mogu ostaviti mamu samu.” Nisam znala što da odgovorim.

Dani su prolazili. Počela sam raditi na sebi – išla na jogu s Lejlom, upisala tečaj slikanja, ponovno otkrila tko sam bez tuđih očekivanja.

Nakon mjesec dana Damir me nazvao: “Jasmina… Možemo li pokušati ponovno? Pronašao sam stan u Zagrebu… Ali mama neće razgovarati sa mnom više…”

Srce mi se slomilo još jednom – ovaj put od tuge zbog njega i olakšanja zbog sebe.

Ne znam što će biti dalje. Ali znam jedno: nitko nema pravo tražiti od žene da bira između svog mira i tuđih želja.

Možda nisam pronašla sve odgovore, ali barem sada znam postaviti prava pitanja:

Je li ljubav dovoljna kad nema poštovanja? I koliko dugo žena treba čekati da njezin glas postane važan u vlastitom životu?