Između Dvije Vatre: Kako Sam Se Izgubila Između Dvije Porodice
“Ne mogu više, Alma! Ili će tvoji roditelji otići, ili ja!” glas moga muža, Damira, odjekivao je kroz stan dok sam pokušavala umiriti našu tromjesečnu bebu, Lejlu, koja je neutješno plakala. U isto vrijeme, iz kuhinje se čuo šapat moje mame: “Sine, znaš da ti želimo pomoći. Ne možemo gledati kako patiš.”
Suze su mi navirale na oči. Prošle noći nisam ni oka sklopila. Lejla ima grčeve, Damir radi do kasno, a ja sam iscrpljena. Prije nekoliko dana, u trenutku slabosti, nazvala sam mamu i zamolila je da dođe pomoći. Nisam ni slutila da će ona i tata predložiti da se presele kod nas na godinu dana, dok Lejla ne poraste. “Znaš, Alma, lakše će ti biti kad smo tu,” rekla je mama, a tata je samo klimnuo glavom, noseći još jednu torbu u naš ionako pretrpani stan u Sarajevu.
Damirova mama, Senada, živi u istoj zgradi. Navikla je dolaziti svaki dan, donositi supu i savjete koje nisam tražila. “Alma, beba treba toplije biti obučena,” govorila bi dok bi mi uzimala Lejlu iz ruku. Sada, kad su moji roditelji tu, Senada dolazi rjeđe, ali svaki put kad dođe, osjetim napetost u zraku.
Jednog jutra, dok sam pokušavala uspavati Lejlu, čula sam kako se mama i Senada raspravljaju u hodniku.
“Mi smo tu da pomognemo Almi,” rekla je mama tiho.
“Ako ste vi tu, šta ću ja? Ja sam njena svekrva i imam pravo biti uz unuku!” odgovorila je Senada oštro.
Stajala sam iza vrata s Lejlom u naručju i osjećala se kao dijete koje sluša svađu roditelja. Nisam znala kome da se priklonim. Damir je bio sve nervozniji. Počeo je kasnije dolaziti kući s posla i sve češće ostajao vani s prijateljima.
Jedne večeri, dok sam presvlačila Lejlu, tata je sjedio za stolom i gledao televiziju. Mama je kuhala večeru. Damir je ušao u stan i samo kratko promrmljao: “Dobra večer.”
Nakon što smo uspavali Lejlu, sjeli smo za stol. Tišina je bila teška. Tata je prvi progovorio: “Damire, znam da nije lako, ali Alma nam treba.”
Damir je pogledao mene pa njih: “Znam da joj treba pomoć, ali ovo nije rješenje. Nemamo privatnosti. Osjećam se kao gost u vlastitom stanu.”
Mama je uzdahnula: “Mi ćemo otići ako smetamo.”
Pogledala sam ih sve i osjetila kako mi srce puca. Nisam željela povrijediti ni jedne ni druge. Bila sam rastrgana između roditeljske ljubavi i braka koji se počeo klimati pod pritiskom.
Te noći nisam spavala. Lejla je konačno zaspala oko tri ujutro. Sjedila sam na podu pored njenog krevetića i plakala. Sjetila sam se djetinjstva u Mostaru, kad su moji roditelji uvijek bili tu za mene. Sjetila sam se i dana kad sam upoznala Damira na fakultetu u Zagrebu – kako smo sanjali o zajedničkom životu bez miješanja roditelja.
Ujutro sam odlučila razgovarati s mamom.
“Mama,” rekla sam tiho dok je pripremala doručak, “znam da mi želiš pomoći, ali ovo nije tvoj dom. Moram naučiti biti majka sama.”
Mama me pogledala s tugom u očima: “Znaš li koliko me boli gledati te ovako umornu? Ali ako želiš da odemo…”
Tata je samo šutio. Znao je da nema smisla raspravljati.
Kad su moji roditelji otišli tog popodneva, osjećala sam olakšanje i krivnju istovremeno. Damir me zagrlio: “Bit će nam lakše sad.”
Ali nije bilo lakše. Senada je opet počela dolaziti svaki dan. Njeni komentari su me boljeli više nego prije.
Jednog dana, dok sam hranila Lejlu, Senada je sjela pored mene: “Alma, znaš li ti koliko je meni bilo teško kad sam rodila Damira? Niko mi nije pomagao. Ali nisam zvala svoje roditelje.”
Pogledala sam je umorno: “Senada, ja nisam vi.”
Ona je uzdahnula: “Znam. Ali moraš biti jaka zbog Lejle.”
Nisam imala snage za raspravu. Počela sam izbjegavati sve – i Senadu i Damira. Povukla sam se u sebe.
Jedne večeri Damir me pitao: “Alma, gdje si ti nestala? Ne razgovaraš sa mnom više.”
Pogledala sam ga kroz suze: “Izgubila sam se između vas svih. Više ne znam tko sam.”
Damir me zagrlio: “Naći ćemo se opet. Samo moramo biti iskreni jedno prema drugome.”
Dani su prolazili sporo. Naučila sam tražiti pomoć kad mi treba – ali ne dopuštati drugima da preuzmu moj život. Naučila sam reći ‘ne’ i svojoj mami i Senadi. Naučila sam razgovarati s Damirom bez straha od svađe.
Ali još uvijek me boli pitanje koje mi odzvanja u glavi svake noći dok gledam Lejlu kako spava: Je li moguće biti dobra kćerka i dobra supruga istovremeno? Ili uvijek moramo birati između dvije vatre?
Što vi mislite – može li žena na Balkanu ikada zaista imati svoj mir između dvije porodice?