Između dvije vatre: Kako sam uvjerila muža da prekine s vlastitom porodicom
“Ne mogu više, Mirela! Ili oni, ili ja!” Damirov glas je odjekivao kroz stan, tresući čaše na stolu. Stajala sam nasred dnevnog boravka, ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo kao ludo. Nikada nisam željela da dođe do ovoga, ali nisam više mogla gledati kako ga njegova porodica uništava.
Sve je počelo još prije naše svadbe. Damirova majka, gospođa Ljubica, nikada me nije prihvatila. “Naša porodica ima svoje običaje, Mirela. Ti to ne razumiješ,” govorila bi mi dok bi mi servirala hladnu kafu i još hladnije poglede. Damirov otac, gospodin Zdravko, bio je tih, ali njegova šutnja je govorila više od riječi. Njegova sestra Ivana stalno je tražila novac, a brat Goran je dolazio pijan i pravio scene.
Prvih godinu dana braka trpjela sam sve. Damir je bio između dvije vatre. “Mirela, to su moji roditelji. Ne mogu ih samo tako ostaviti,” govorio bi dok bi pokušavao izgladiti stvari između mene i njih. Ali svaki naš zajednički trenutak bio je otrovan njihovim uplitanjem. Kad sam zatrudnjela, nadala sam se da će se stvari promijeniti. Ali Ljubica je tada postala još gora.
“Dijete treba odrastati uz baku i djeda!” vikala je kad sam rekla da želim da budemo sami u stanu prvih mjeseci. “Ti si sebična!”
Jedne večeri, dok sam dojila našu kćer Lanu, Ivana je upala bez najave i počela vikati na Damira jer joj nije posudio novac za ratu kredita. Lana se rasplakala, a ja sam osjetila kako mi suze klize niz lice. Damir je samo šutio.
Nakon toga sam mu rekla: “Damire, ne mogu više ovako. Ili ćeš postaviti granice ili ću otići s Lanom kod svojih roditelja u Mostar.”
Gledao me dugo, kao da pokušava pročitati koliko sam ozbiljna. “Ne mogu birati između tebe i njih,” šapnuo je.
Ali izbor se nametnuo sam od sebe kad su Ljubica i Zdravko počeli dolaziti svaki vikend bez najave, donositi hranu koju Lana nije smjela jesti zbog alergije i kritizirati svaki moj potez kao majke. “Ti ne znaš ni pelenu promijeniti!” govorila bi Ljubica pred Damirovim prijateljima.
Jednog dana Lana je dobila osip jer joj je baka dala čokoladu na koju je alergična. Tada sam pukla. “Dosta! Ako ti ne možeš reći svojoj majci da prestane, ja ću!”
Te večeri smo se posvađali kao nikad prije. Damir je vikao da ga tjeram da bira između porodice i mene. Ja sam plakala i tresla se od bijesa i straha.
Sljedećih dana nismo razgovarali. On bi dolazio kući kasno, ja bih bila s Lanom u sobi. Osjećala sam se kao da tonem.
Onda je došao trenutak istine. Ljubica je došla pred vrata s Ivanom i Goranom i počela urlati da sam mu uništila život. “Ti si ga odvojila od nas! Ti si kriva što više nije onaj stari Damir!”
Damir je stajao iza mene, nijem. Pogledao me, pa njih.
“Dosta!” viknuo je iznenada. “Mirela je moja žena i Lana je moje dijete. Vi ste moji roditelji, ali ovo što radite nije ljubav! Od danas više ne dolazite bez najave! Ako ne možete poštovati moju porodicu, ne dolazite uopće!”
Ljubica se rasplakala, Ivana je opsovala i zalupila vratima. Goran je samo slegnuo ramenima.
Nakon toga nastupila je tišina. Dani su prolazili bez poziva i poruka s njihove strane. Damir je bio utučen, povučen u sebe.
Jedne noći ležali smo u krevetu i šaptom mi rekao: “Jesam li pogriješio? Jesam li izdao svoju porodicu?”
Zagrlila sam ga i šutjela. Nisam imala odgovor.
Prošle su dvije godine otkako nismo vidjeli njegovu porodicu. Lana raste bez bake i djeda s te strane. Damir često gleda stare slike i povremeno mu suza sklizne niz obraz.
Ponekad se pitam jesam li bila sebična što sam ga natjerala na taj izbor. Možda bi bilo drugačije da sam bila strpljivija? Ali onda se sjetim svih onih noći kad sam plakala zbog njihovih riječi i postupaka.
Danas sjedim na balkonu dok Lana crta kredama po pločniku, a Damir zalijeva cvijeće. Izgledamo kao sretna porodica izvana, ali unutra nosimo ožiljke.
Možda nisam imala izbora. Možda smo morali proći kroz ovo da bismo sačuvali ono što imamo.
Ali ponekad se pitam: Jesam li spasila naš brak ili uništila dio Damira koji nikad više neće biti isti? Šta biste vi uradili na mom mjestu?