Između dvije vatre: Priča o Ani, majci, supruzi i ženi
“Ana, ne možeš to sebi dozvoliti! Šta će ljudi reći?” – majčin glas parao je tišinu mog stana dok su joj ruke drhtale nad šoljicom kafe. S druge strane stola, svekrva je šutjela, ali njene oči su govorile više od riječi – molba, prijekor, strah. Jučer su opet došle zajedno, kao da su se dogovorile da me slome. Ja sam sjedila između njih, osjećajući kako mi se srce cijepa na pola.
“Sine, razmisli još jednom. Djeca trebaju oca. Nije sve crno-bijelo,” tiho je progovorila svekrva, a ja sam osjetila kako mi se grlo steže. Pogledala sam kroz prozor na sivilo našeg malog grada, gdje svaka priča ima sto verzija, a sramota je najgora kazna. U tom trenutku, poželjela sam nestati.
Moj muž, Dario, nije bio kod kuće. Zapravo, nije bio kod kuće već mjesecima – fizički je dolazio, ali duhom je bio daleko. Prvo su to bile sitne laži, kasni dolasci s posla, miris parfema koji nije moj. Onda sam pronašla poruke na njegovom telefonu – “Nedostaješ mi”, “Jedva čekam da te vidim” – od žene koju sam viđala na pijaci, Jasne iz susjedstva. Kad sam ga suočila s tim, samo je slegnuo ramenima: “Nije to ništa ozbiljno. Zamisli da se ne sazna.”
Ali u našem gradu ništa ne ostaje tajna. Prvo su šaptali po prodavnici, onda su me počeli gledati sažaljivo na ulici. Djeca su mi dolazila kući uplakana jer ih druga djeca zadirkuju: “Tata ti ima drugu!” A ja? Ja sam šutjela i gutala knedle, jer tako su nas učili – žena trpi radi porodice.
Majka je bila neumoljiva: “Ana, ja sam izdržala tvog oca i njegove gluposti trideset godina! I vidi nas sad – svi smo zajedno. Ne možeš razbiti porodicu zbog jedne greške!”
Svekrva je dodala: “Dario je dobar otac. Svi griješimo. Ako odeš, šta će biti s djecom? Šta će reći komšije?”
U meni se lomilo sve što sam godinama potiskivala. Sjetila sam se noći kad sam plakala u kupatilu dok su djeca spavala, sjetila sam se svih obećanja koja je Dario prekršio. Sjetila sam se sebe prije braka – nasmijane Ane koja je sanjala o fakultetu u Sarajevu, o životu izvan ovog grada gdje te svi znaju po prezimenu.
“A šta ako više ne mogu? Šta ako ne želim da mi djeca gledaju kako njihova majka nestaje svaki dan?” izletjelo mi je iz usta prije nego što sam stigla razmisliti.
Majka me pogledala kao da sam je udarila: “Znači, ti bi radije bila samahrana majka? Da te svi sažalijevaju? Da tvoje dijete bude ono bez oca na priredbi?”
Svekrva je šutjela, ali joj je brada podrhtavala.
“Možda bih radije bila živa nego mrtva iznutra,” prošaptala sam.
Nastao je muk. Čulo se samo tiho zujanje frižidera i otkucaji mog srca. Osjetila sam kako mi suze naviru, ali nisam htjela plakati pred njima. Nisam htjela biti slaba.
“Ana, molim te… Razmisli zbog djece,” rekla je svekrva i ustala da ode. Majka ju je slijedila bez riječi, ostavljajući me samu u stanu punom tišine i neizrečenih riječi.
Te noći nisam spavala. Gledala sam u plafon i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li ja kriva što Dario traži sreću drugdje? Jesam li sebična ako želim nešto više od života osim da budem dobra žena i majka?
Ujutro sam spremila djecu za školu. Kćerka me pitala: “Mama, hoće li tata opet doći na priredbu?” Nisam znala šta da kažem. Samo sam je zagrlila i obećala da ću uvijek biti tu za nju.
Tog dana otišla sam kod advokatice Lejle – žene koju su mnogi ogovarali jer se razvela i sama podigla sina. Sjedila sam preko puta nje i prvi put izgovorila naglas: “Želim razvod.” Lejla me pogledala s razumijevanjem i rekla: “Ana, imaš pravo na sreću. Nisi sebična ako biraš sebe.”
Vratila sam se kući lakša za teret koji me godinama gušio. Ali strah nije nestao – strah od osude, od samoće, od toga da ću povrijediti djecu.
Dario je došao kasno te večeri. Pogledao me ravnodušno: “Čuo sam da si bila kod advokatice. Šta misliš da ćeš dobiti? Ljudi će te pojesti živu.” Samo sam ga pogledala i rekla: “Možda prvi put biram sebe.”
Sljedećih dana grad je brujao od tračeva. Majka mi nije dolazila danima; svekrva je poslala poruku: “Molim te, nemoj žuriti.” Djeca su osjećala napetost u zraku.
Ali ja sam svaki dan osjećala kako se vraćam sebi – polako, kroz bol i strah, ali odlučno.
Danas sjedim sama u kuhinji i pišem ovo pismo sebi – i svim ženama koje stoje između dvije vatre: porodice i vlastite sreće.
Da li žena ima pravo izabrati sebe čak i kad svi oko nje viču da je sebična? Da li smo dužne žrtvovati svoje snove zbog tuđih očekivanja?
Šta vi mislite – gdje prestaje dužnost prema porodici, a počinje pravo na vlastitu sreću?