Između dvije vatre: Priča o snahi i svekrvi u Zagrebu
“Ivana, jesi li ti normalna? Zar misliš da ćeš ovdje raditi po svom?” Marijin glas odjekivao je kuhinjom dok sam pokušavala izvaditi kolač iz pećnice. Ruke su mi drhtale, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Nije ovo bio prvi put da me svekrva pokušava poniziti pred mužem, ali danas je bilo drugačije. Danas je u zraku visio ultimatum.
Moj muž, Dario, sjedio je za stolom, gledao u mobitel i pravio se da ne čuje. Njegova šutnja boljela je više od Marijinih riječi. “Ivana, znaš da mama samo želi najbolje…” promrmljao je, ali nije ni podigao pogled. Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela plakati pred njima. Nisam htjela biti slaba.
Sve je počelo kad smo se Dario i ja preselili kod njegovih roditelja u Dubravu, dok ne skupimo dovoljno za svoj stan. Mislila sam da će to biti privremeno, ali mjeseci su prolazili, a svaki dan pod istim krovom s Marijom bio je novi izazov. Ona je imala svoje načine – od toga kako se pere veš do toga što se jede za ručak. Svaki moj pokušaj da unesem nešto svoje završio bi njenim prijekornim pogledom ili pasivno-agresivnim komentarom.
“Ivana, kod nas se ne jede tako kasno! Šta će reći ljudi ako vide da ti muž jede u devet navečer?” govorila bi pred susjedima. Ili: “Nije ti ovo tvoja mama, ovdje vrijede druga pravila.” A ja bih šutjela, grizla usnu i tješila se da će sve proći kad odemo.
Ali danas… danas nije bilo povratka. Marija je stajala ispred mene, ruku prekriženih na prsima, a oči su joj bljeskale od bijesa. “Ili ćeš poštovati ovu kuću ili idi svojoj mami! Dario, reci joj!”
Dario je napokon podigao pogled. “Ivana, stvarno… ne možeš stalno raditi po svom. Mama zna najbolje.”
Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Zar sam stvarno sama u svemu ovome? Zar ni moj muž ne vidi koliko me boli? Sjetila sam se svoje mame u Osijeku, kako me uvijek učila da budem svoja, ali i da poštujem druge. No gdje je granica između poštovanja i gubitka sebe?
Te noći nisam mogla spavati. Dario je zaspao okrenut leđima, a ja sam zurila u strop i razmišljala o svemu što sam žrtvovala za ovaj brak. Prijateljice su mi govorile: “Ma pusti, svekrve su takve, proći će.” Ali meni nije prolazilo. Svaki dan sam osjećala kako nestajem.
Sljedeće jutro odlučila sam otići na kavu s prijateljicom Lejlom iz Sarajeva. Sjeli smo u mali kafić na Trešnjevci. “Ivana, moraš joj postaviti granice. Ako sad popustiš, nikad neće stati,” rekla mi je Lejla dok je miješala šećer u kavi.
“Ali što ako Dario stane na njenu stranu? Što ako izgubim sve?” pitala sam tiho.
Lejla me pogledala ravno u oči: “A što ako izgubiš sebe?”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam se vraćala kući. Marija me dočekala na vratima s novim popisom zamjerki: “Zašto nisi oprala zavjese? Zašto nisi kupila pravi kruh?” Nisam više mogla šutjeti.
“Marija, dosta! Ovo nije samo vaša kuća – ja ovdje živim s vašim sinom i imam pravo na svoj način života! Ako vam to smeta, recite odmah pa ću otići!”
U kuhinji je nastala tišina koju je mogao rezati nožem. Dario je došao iz dnevne sobe: “Šta se sad dereš?”
“Dario, ili ćemo biti partneri ili nećemo biti ništa! Ne mogu više ovako!”
Marija je počela plakati: “Eto vidiš kakvu si ženu doveo! Tvoja pokojna baka bi se prevrnula u grobu!”
Dario je izgledao kao da će eksplodirati od srama i bijesa. “Mama, dosta više! Ivana ima pravo!”
Bio je to prvi put da me branio. Marija je otišla u svoju sobu zalupivši vratima. Ja sam sjela za stol i počela plakati – od olakšanja, tuge i straha što će biti dalje.
Tih dana atmosfera u kući bila je ledena. Marija me ignorirala, a Dario je bio napet. No ja sam prvi put osjećala mir – znala sam da sam napravila ono što moram.
Nakon nekoliko tjedana našli smo mali stan na Knežiji. Preselili smo se bez velike pompe; Marija nije došla pomoći niti nas ispratiti. Ali ja sam znala da sam pobijedila – ne protiv nje, nego za sebe.
Danas kad sjedim na našem balkonu i gledam zalazak sunca nad Zagrebom, pitam se: Koliko žena još šuti zbog mira u kući? Koliko nas još gubi sebe zbog tuđih očekivanja? Možemo li ikad stvarno pobijediti protiv obitelji svog muža – ili pobjeda znači samo to da ostanemo vjerne sebi?