Između Dvije Vatre: Priča o Snahi, Svekru i Cijeni Obiteljskog Mira
“Nikada nećeš biti kao Jasmina!” riječi su koje su mi odzvanjale u glavi dok sam stajala u kuhinji, držeći mokru krpu u ruci. Kiša je lupala po prozoru, a miris svježe skuhane kave miješao se s napetom tišinom koja je ispunjavala stan. Svekrva, gospođa Marija, sjedila je za stolom s prekriženim rukama i pogledom koji bi mogao probiti zidove. Dario je sjedio do nje, zureći u svoj mobitel, kao da će mu ekran dati odgovore na pitanja koja se godinama gomilaju među nama. Luka, naš četverogodišnji sin, tiho je slagao kockice na podu, ali sam vidjela kako mu se usne tresu.
“Marija, molim vas…” pokušala sam tiho, ali ona me prekinula podignutim prstom.
“Ne, Alma! Jasmina je znala kako se poštuje ova kuća. Ti… ti si uvijek nekako sa strane. Nikad nisi prava naša.”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Jasmina, Jasmina, Jasmina. Bivša supruga mog muža, žena koju nikad nisam upoznala, ali čija je sjena bila prisutna u svakom kutku ovog stana. Dario nikada nije govorio o njoj, ali njegova majka nije propuštala priliku da me podsjeti na to koliko sam drugačija.
“Mama, dosta,” promrmljao je Dario, ali bez stvarne snage u glasu. Pogledala sam ga molećivo, tražeći podršku koju nikad nisam dobila. On je samo slegnuo ramenima.
Te večeri, dok sam spremala Luku za spavanje, on me zagrlio oko vrata i šapnuo: “Mama, nemoj plakati.” Nisam ni znala da plačem dok nisam osjetila slane suze na njegovoj maloj ruci.
Noći su mi bile najteže. Ležala bih budna, slušajući Darijevo ravnomjerno disanje i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li stvarno toliko drugačija? Jesam li manje vrijedna jer dolazim iz Tuzle, a ne iz Zagreba kao Jasmina? Je li moja ljubav prema Dariju i Luki zaista manja jer nisam odrasla u ovoj zgradi, među ovim ljudima?
Sutradan sam otišla kod svoje prijateljice Ivane na kavu. Ona me gledala ispod obrva dok sam joj prepričavala sinoćnju scenu.
“Alma, znaš da to nije do tebe. Marija nikad neće prihvatiti nikoga tko nije Jasmina. Ali Dario… on mora stati uz tebe. To je njegov posao.”
Zagrizla sam usnicu. “Znam, ali bojim se da ću izgubiti sve ako ga natjeram da bira.”
Ivana je uzdahnula. “A što ako već gubiš samu sebe?”
Te riječi su me proganjale cijeli dan. Kad sam se vratila kući, Marija je već bila otišla. Dario je sjedio za stolom s Lukom u krilu.
“Alma…” započeo je nesigurno. “Znaš da mama nije loša osoba. Samo… teško joj je prihvatiti promjene.”
“A meni? Meni nije teško?” glas mi je zadrhtao. “Dario, svaki put kad ona dođe ovdje ja nestajem malo po malo. Ne mogu više ovako.”
Pogledao me prvi put tog dana ravno u oči. “Što želiš da napravim? Da joj zabranim da dolazi? To je moja majka.”
“Ne želim da biraš između nas,” prošaptala sam. “Samo želim da me zaštitiš kad me povrijedi. Da znaš reći ‘dosta’.”
Dario je šutio dugo, a onda samo ustao i otišao pod tuš.
Tjedni su prolazili u istom ritmu: Marija bi dolazila svake subote s kolačima i kritikom; Dario bi šutio; Luka bi tražio pažnju; ja bih brojala minute do njezina odlaska.
Jednog dana, dok sam slagala rublje, pronašla sam staru fotografiju Darija i Jasmine s vjenčanja. Nisam znala ni da ta slika postoji u našem stanu. Gledala sam ih: ona visoka i plava, on nasmijan kao nikad otkad ga znam. Osjetila sam ljubomoru koju nisam htjela priznati ni sebi.
Te večeri odlučila sam razgovarati s Marijom sama. Pozvala sam je na kavu kad Darija nije bilo doma.
Sjela je ukočeno za stol i gledala me kao suca na sudu.
“Marija,” počela sam tiho, “znam da nisam Jasmina i nikad neću biti. Ali volim vašeg sina i vašeg unuka svim srcem. Ne tražim da me volite kao nju, samo da mi date priliku da budem dio ove obitelji na svoj način.”
Nije rekla ništa dugo vremena. Samo je gledala kroz prozor.
“Znaš… Jasmina je otišla jer nije mogla podnijeti Darijevu šutnju,” rekla je napokon tiho. “Ti si ostala. Možda to nešto znači.”
Nisam znala što reći pa smo samo sjedile u tišini.
Kad se Dario vratio kući i vidio nas dvije zajedno za stolom, iznenadio se.
“O čemu ste razgovarale?” pitao je oprezno.
Marija je samo slegnula ramenima i otišla bez riječi.
Te noći prvi put nakon dugo vremena osjetila sam mir. Možda nikad neću biti Jasmina, ali možda mogu biti Alma – dovoljno dobra za sebe i za svoju obitelj.
Ponekad se pitam: Je li ljubav dovoljna kad nema poštovanja? Može li obitelj opstati ako uvijek netko mora biti drugi? Što vi mislite?