Između Dviju Ljubavi: Priča o Snahi, Svekrvi i Izgubljenoj Obitelji

“Zašto si opet zaboravila donijeti kolače koje voli moj sin?” glas moje svekrve, Ružice, parao je tišinu subotnjeg ručka. Pogledala sam prema svom mužu, Davoru, tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima i nastavio rezati pečenje. U tom trenutku, osjećala sam se kao uljez u vlastitoj obitelji, kao da nikada neću biti dovoljno dobra za njih.

Moje ime je Ivana. Dolazim iz malog mjesta kraj Tuzle, a u Zagreb sam došla zbog ljubavi. Davor i ja smo se upoznali na fakultetu, zaljubili se i ubrzo vjenčali. Ali, od prvog dana, njegova majka nije mogla prihvatiti da njezin sin voli nekog tko nije iz “njihove” sredine. “Naša obitelj ima tradiciju, Ivana. Mi nismo kao ostali,” govorila bi mi često, dok bi mi odmjeravala pogledom svaku sitnicu – od načina na koji slažem stolnjak do toga kako perem prozore.

Najgore je bilo što su svi u kući još uvijek obožavali Davorovu bivšu ženu, Anu. Ona je bila iz Zagreba, iz “prave” obitelji, kako bi Ružica znala reći. Kad god bi Ana došla po njihovu unuku Lanu, svekrva bi joj nudila kolače, kavu, čak joj je znala pokloniti i domaći pekmez. Meni nikada nije ponudila ništa osim kritike.

“Ivana, znaš li ti da je Ana uvijek znala kako umiriti Lanu kad je bila mala? Ti stalno vičeš na dijete,” rekla mi je jednom prilikom dok sam pokušavala smiriti Lanu koja je plakala jer nije dobila sladoled. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela pokazati slabost pred njom.

Davor je bio između dvije vatre. Volio me je, ali nije imao snage suprotstaviti se roditeljima. “Znaš kakva je mama… Pusti je, proći će je to,” govorio bi mi navečer dok bih ležala budna i gledala u strop. Ali nije prolazilo. Svaki dan bio je nova borba za malo poštovanja, za malo mira.

Jednog dana, dok sam spremala ručak, čula sam Ružicu kako razgovara s Davorom u dnevnoj sobi. “Sine, Ana je opet sama. Znaš da bi bilo dobro za Lanu da ste svi zajedno. Ivana nikad neće biti kao ona.” Srce mi se steglo. Nisam mogla vjerovati da njegova majka otvoreno predlaže da me zamijeni bivšom ženom.

Te večeri sam odlučila razgovarati s Davorom. “Dosta mi je svega! Ne mogu više ovako živjeti. Ili ćemo biti obitelj ili ću otići!” viknula sam kroz suze. Davor me gledao šokirano, ali prvi put nije ostao nijem. “Ivana, ne želim te izgubiti. Ali ne znam kako da ih natjeram da te prihvate…”

Sljedećih tjedana atmosfera u kući postala je još napetija. Ružica je prestala razgovarati sa mnom osim kad bi morala. Svekar Stjepan samo bi šutke sjedio za stolom i povremeno dobacio: “Nije lako biti stranac među svojima.” Lana je osjećala napetost i često plakala noću.

Jednog popodneva, Ana je došla ranije po Lanu. Sjela je u kuhinji i gledala me s nekom tugom u očima. “Ivana, znam da ti nije lako. I meni su radili isto kad sam tek došla u ovu kuću. Samo što sam ja otišla…”

Nisam znala što reći. Prvi put sam osjetila suosjećanje prema Ani – ženi koju sam do tada smatrala prijetnjom.

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam prošla – o selidbi iz Bosne, o borbi za ljubav i prihvaćanje, o tome koliko sam se promijenila zbog drugih. Jesam li izgubila sebe pokušavajući biti ono što oni žele?

Sljedeće jutro odlučila sam razgovarati sa svekrvom. Pronašla sam je u vrtu kako zalije cvijeće.

“Ružice, znam da me nikada niste prihvatili kao svoju snahu. Ali ja volim Davora i Lanu više od svega na svijetu. Ne tražim da me volite kao Anu, ali barem me poštujte kao osobu koja želi dobro vašoj obitelji.” Glas mi je drhtao.

Pogledala me hladno i rekla: “Poštovanje se zaslužuje, Ivana. A ti si još daleko od toga.” Okrenula se i otišla.

Tog dana odlučila sam otići kod svojih roditelja u Tuzlu na nekoliko dana s Lanom. Davor je bio slomljen: “Molim te, nemoj nas ostaviti…”

U Bosni sam napokon mogla disati punim plućima. Moja mama me zagrlila i rekla: “Dijete moje, ne možeš živjeti život za druge. Ako te ne cijene tamo gdje jesi – vrati se sebi.” Lana se igrala s rođacima i prvi put nakon dugo vremena vidjela sam osmijeh na njenom licu.

Nakon tjedan dana vratila sam se u Zagreb odlučna da više neću dopuštati da me gaze. Prvo što sam napravila bilo je to da sam postavila granice – Ružici sam jasno rekla da više neću tolerirati uvrede pred Lanom niti usporedbe s Anom.

Davor je napokon stao uz mene pred roditeljima: “Ovo je moja žena i majka mog djeteta. Ako ne možete poštovati našu obitelj – onda ćemo otići.” Ružica je prvi put ostala bez riječi.

Nije bilo lako nakon toga – odnosi su ostali hladni, ali barem sam znala da više nisam sama u toj borbi.

Ponekad se pitam: Koliko žena u našim krajevima živi između dviju ljubavi – one prema mužu i one prema sebi? Je li moguće ikada biti dovoljno dobra za tuđu obitelj ili trebamo naučiti biti dovoljno dobre same sebi?