Između Dviju Majki: Suze, Oprost i Izgubljena Ljubav
“Zar si stvarno odlučila ostaviti mene samu zbog nje? Zar ti je ona važnija od vlastite majke?” Majčin glas parao je tišinu našeg malog stana u Novom Zagrebu, a ja sam stajala na pragu, s koferom u ruci i suzama u očima. Njezine riječi odzvanjale su mi u glavi, kao da mi netko čupa srce iz grudi. Nisam znala što reći, jer ni sama nisam bila sigurna jesam li donijela ispravnu odluku.
Sve je počelo prije nekoliko mjeseci, kad je Jasmina, moja svekrva, doživjela moždani udar. Moj muž Dario bio je shrvan, a njegova sestra Sanja živjela je u Njemačkoj i nije mogla doći. Jasmina je ostala sama u staroj kući u Sesvetama, a Dario je radio po cijele dane. “Majo, molim te, možeš li ti biti uz nju dok se ne oporavi?” pitao me jedne večeri, dok smo sjedili za kuhinjskim stolom. Pogledala sam ga i znala da nema drugog izbora. “Naravno da ću pomoći,” odgovorila sam, iako sam znala da će to značiti manje vremena s mojom mamom Ankom.
Moja mama i ja prošle smo kroz pakao zajedno. Otac nas je napustio kad sam imala osam godina. Sjećam se tog dana kao kroz maglu: vikao je, bacao stvari u torbu, a mama je plakala. Otišao je bez pozdrava, odnijevši gotovo sve što smo imali. Mama je radila dva posla da bi nas prehranila. Nikad nije imala vremena za sebe, sve je žrtvovala za mene. Zato sam osjećala toliku krivnju kad sam joj rekla da ću se preseliti kod Jasmine na nekoliko tjedana.
“Znaš li ti što ona meni radi?” vikala je mama kad sam joj to priopćila. “Tvoja svekrva nikad nije bila dobra prema tebi! Sjećaš se kad ti je rekla da nisi dovoljno dobra za Darija? Sjećaš se kako te gledala na našem vjenčanju?”
“Mama, ona je sada bolesna. Nema nikoga osim mene i Darija. Ne mogu ju ostaviti samu,” pokušavala sam objasniti.
“A mene možeš? Nakon svega što sam ti dala? Nakon što sam te sama podizala?”
Nisam imala odgovora. Samo sam šutjela i gledala u pod.
Prvi dani kod Jasmine bili su teški. Nije mogla govoriti, ruka joj je visjela beživotno uz tijelo. Morala sam joj mijenjati pelene, hraniti ju na žlicu, presvlačiti ju kao dijete. Ponekad bi me pogledala s toliko tuge u očima da bih poželjela pobjeći. Noću bih plakala u kupaonici, osjećajući se kao izdajica vlastite majke.
Jednog dana, dok sam joj brisala lice, Jasmina mi je šaptom rekla: “Znam da me ne voliš… ali hvala ti.” Te riječi su me pogodile dublje nego što sam očekivala. Nisam znala što reći pa sam samo nastavila s njegom.
U međuvremenu, mama mi nije slala poruke niti me zvala. Kad bih joj se javila, razgovor bi bio kratak i hladan.
“Jesi li dobro?” pitala bih.
“Dobro sam. Navikla sam biti sama,” odgovarala bi ledenim tonom.
Jedne večeri došla sam kući po još odjeće. Mama me dočekala na vratima s crvenim očima.
“Majo, zar stvarno misliš da će ti ona ikad biti zahvalna? Ja sam tvoja majka! Ja sam te podizala! Ona te nikad nije voljela!”
“Mama, nije stvar u tome tko me voli više. Ona je bolesna i nema nikoga! Ti si jaka, ti si uvijek bila jaka…”
“A što ako više ne mogu biti jaka? Što ako mi trebaš baš sad?”
Nisam imala odgovor. Samo sam ju zagrlila, ali ona me odgurnula.
Tjedni su prolazili. Jasmina se polako oporavljala, ali mama je postajala sve udaljenija. Počela je izbjegavati naše susjede, zatvarati se u stan i odbijati moje pozive. Jednog dana nazvala me susjeda Ružica: “Majo, tvoja mama nije izašla iz stana tri dana. Zabrinuta sam za nju.”
Otrčala sam kući i pronašla mamu kako sjedi na podu kuhinje, praznog pogleda.
“Mama! Što se dogodilo?”
“Ništa… Samo… umorna sam,” šaptala je.
Tada sam shvatila koliko ju boli moja odsutnost. Sjela sam kraj nje i počela plakati.
“Oprosti mi, mama… Nisam znala da ti toliko nedostajem…”
“Samo si otišla… Kao tvoj otac… Svi odlaze…”
Te riječi su me slomile. Nisam znala kako spojiti dvije strane svog srca – onu koja želi pomoći bolesnoj svekrvi i onu koja želi biti uz svoju majku koja me najviše treba.
Dario mi je rekao: “Ne možeš spasiti sve. Moraš birati.” Ali kako izabrati između dvije žene koje su mi obilježile život?
Jasmina se nakon nekoliko mjeseci oporavila dovoljno da može biti sama. Vratila sam se mami, ali ništa više nije bilo isto. Povjerenje je bilo narušeno; mama me gledala s tugom i razočaranjem.
Danas sjedim na prozoru našeg stana i gledam kišu kako pada po praznim ulicama Novog Zagreba. Pitam se: Jesam li pogriješila što sam pomogla nekome tko mi nije bio blizak kao vlastita krv? Ili bi prava pogreška bila okrenuti leđa čovjeku u nevolji?
Možda nikad neću znati pravi odgovor. Ali jedno znam – srce mi je zauvijek podijeljeno između dvije majke.
Ponekad se pitam: Može li ljubav biti pogrešna ako dolazi iz iskrene želje da pomogneš? I hoće li mi moja mama ikad oprostiti što nisam bila tu kad joj je najviše trebala?