Između ljubavi i izdaje: Srce mi je ukrao bratov izbor

“Dario, zašto si tako zamišljen?” upitala me supruga Ivana dok sam sjedio za kuhinjskim stolom zureći u praznu šalicu kave. Njezine riječi su me trgnule iz misli, ali nisam imao snage priznati joj istinu. Kako bih mogao? Samo prije tjedan dana, moj mlađi brat Filip doveo je svoju novu suprugu, Lejlu, na obiteljski ručak. Od tog trenutka, ništa više nije bilo isto.

Sjećam se tog dana kao da je jučer bio. Mama je kuhala sarme, tata je nervozno slagao čaše na stol, a Ivana je s našom kćeri Lanom pripremala kolače. Filip je ušao s Lejlom, visokom, tamnokosom ženom iz Sarajeva, čiji je osmijeh bio toliko iskren da mi je na trenutak oduzeo dah. Pogledali smo se i osjetio sam nešto što nisam smio osjetiti. Srce mi je preskočilo, a ruke su mi zadrhtale. “Dario, ovo je Lejla,” rekao je Filip ponosno, ne sluteći ništa.

Tijekom ručka, Lejla je pričala o svom životu u Sarajevu, o tome kako joj nedostaje miris bosanske kahve i buka Baščaršije. Svi su slušali, ali ja sam upijao svaku njezinu riječ kao da mi od toga ovisi život. Ivana me nekoliko puta pogledala ispod oka, ali sam se pravio da sam samo umoran od posla.

Narednih tjedana Filip i Lejla su često dolazili kod nas. Ivana ih je uvijek dočekivala s osmijehom, a ja sam se trudio biti dobar domaćin. Ali svaki put kad bi Lejla prošla pored mene, osjetio bih miris njezinog parfema i srce bi mi zaigralo. Počeo sam izbjegavati zajednička druženja, izgovarajući se na posao ili umor. Ivana je postajala sve sumnjičavija.

Jedne večeri, dok smo Filip i ja sjedili na balkonu uz pivo, povjerio mi se: “Znaš, brate, Lejla mi je sve. Nikad nisam mislio da ću nekoga voljeti ovako.” Osjetio sam knedlu u grlu. “Drago mi je zbog tebe,” slagao sam. Te noći nisam mogao spavati. Gledao sam Ivanu kako mirno diše pored mene i osjećao neopisivu krivnju.

Sve se promijenilo kad me Lejla jednog dana zamolila da joj pomognem oko papirologije za boravišnu dozvolu. Sjedili smo u autu ispred policijske postaje i čekali njezin red. “Dario, mogu li ti nešto reći?” upitala je tiho. Pogledao sam je i vidio suze u njezinim očima. “Teško mi je ovdje… Sve mi je novo, osjećam se izgubljeno.” Položio sam ruku na njezinu i rekao: “Nisi sama. Imaš Filipa… imaš nas.” U tom trenutku osjetio sam kako se granica između onoga što smijem i ne smijem osjećati opasno zamagljuje.

Nakon toga smo se češće dopisivali. Počeli smo dijeliti sitnice iz svakodnevnog života – ona bi mi slala slike iz Sarajeva, ja njoj iz Zagreba. Jedne večeri dok sam sjedio u autu ispred zgrade, stigla mi je poruka: “Ponekad poželim da mogu pobjeći od svega.” Odgovorio sam: “I ja.” Te riječi su visile između nas kao prijetnja.

Ivana je ubrzo shvatila da nešto nije u redu. “Dario, što se događa? Jesi li zaljubljen u nekog drugog?” pitala me jedne noći dok smo ležali u mraku. Nisam mogao lagati. “Ne znam… Zbunjen sam.” Plakala je tiho cijelu noć.

Filip ništa nije primjećivao. Bio je zaljubljen do ušiju i planirao s Lejlom kupiti stan u Novom Zagrebu. Mama je bila presretna što će napokon imati snahu iz Bosne – uvijek je govorila da su Bosanke najbolje žene. Ja sam bio zarobljen između osjećaja prema Lejli i odgovornosti prema Ivani i Lani.

Jednog dana Lejla me pozvala na kavu dok Filip nije bio kod kuće. Sjeli smo na terasu njihova stana, a ona me gledala dugo šutke. “Dario, ne mogu više ovako… Osjećam da nešto postoji među nama.” Pogledao sam je i znao da moram biti jači od svojih osjećaja. “Lejla, ne smijemo ovo raditi Filipu… ni Ivani… ni sebi.” Suze su joj klizile niz lice dok sam ustajao i odlazio bez riječi.

Te večeri rekao sam Ivani sve. Plakala je satima, ali na kraju mi je rekla: “Ako želiš otići, idi sada. Ali ako ostaneš, moraš biti iskren prema meni i prema sebi.” Ostao sam. Zajedno smo prošli kroz pakao – terapije, razgovore do jutra, šutnje pune gorčine.

Filip nikad nije saznao istinu. Lejla i on su se preselili u Sarajevo nakon godinu dana jer joj nije odgovarao život u Zagrebu. Ja sam ostao s Ivanom i Lanom, ali više nikad nisam bio isti čovjek.

Ponekad se pitam: Jesam li bio kukavica što nisam slijedio srce ili junak što sam ostao vjeran obitelji? Može li čovjek ikada potpuno pobjeći od svojih osjećaja ili ih samo nauči nositi kao teret kroz život?