Između ljubavi i predrasuda: Lejlina i moja borba protiv očekivanja
“Kako si mogao dovesti tu djevojku kući? Nema ni fakultet, samo je konobarica!” Majčin glas odjekivao je stubištem, a ja sam stajao na pragu dnevne sobe, držeći Lejlu za ruku. Osjetio sam kako joj dlan drhti u mom stisku, ali nije povukla ruku. Pogledala me ispod svojih tamnih obrva, a u očima joj je titrala mješavina srama i prkosa.
“Mama, molim te…” pokušao sam smiriti situaciju, ali ona je već nastavila:
“Zar ti misliš da si ti bolji od nas? Da možeš dovesti koga hoćeš u ovu kuću? Tvoj otac i ja smo se trudili cijeli život da ti pružeš više! A ti… ti biraš konobaricu iz Ilidže!”
Lejla je spustila pogled. Znao sam da je povrijeđena, ali nisam znao što reći. U meni se lomila oluja – ljubav prema Lejli i osjećaj dužnosti prema roditeljima. Otac je šutio u kutu, stisnutih usana, gledajući kroz prozor kao da ga se sve to ne tiče. Sestra Ivana je sjedila za stolom, prevrćući očima i tipkajući po mobitelu.
Lejla je progovorila tihim glasom: “Gospođo Marija, znam da nisam ono što ste zamišljali za svog sina. Ali ja ga volim. I radim pošten posao.”
Majka je samo odmahivala glavom. “Ljubav? Ljubav ne plaća račune. Ljubav ne gradi budućnost. Što ćeš ti njemu dati osim problema?”
Te večeri, kad smo napustili moju kuću, Lejla nije rekla ni riječ. Hodali smo kroz hladnu sarajevsku noć, a snijeg je škripao pod našim nogama. Osjećao sam se kao izdajnik – prema njoj jer je nisam zaštitio, prema roditeljima jer ih nisam poslušao.
“Možda je bolje da me više ne dovodiš kod njih,” rekla je napokon, glasom koji je bio tiši od vjetra.
“Ne govori to. Ne mogu birati između tebe i njih.”
“Ali možda ćeš morati, Adnane. Tvoja mama nikad neće prihvatiti nekog poput mene.”
Nisam znao što reći. U meni se javila sumnja – jesam li ja dovoljno jak za ovu ljubav? Jesam li spreman izgubiti porodicu zbog nje?
Sljedećih tjedana situacija se samo pogoršavala. Majka me svakodnevno zvala, ispitivala gdje sam, s kim sam, kad ću napokon shvatiti da griješim. Otac je šutio, ali njegova šutnja bila je glasnija od bilo kakvih riječi. Ivana mi je slala poruke: “Daj, brate, nađi neku normalnu curu. Što će ti ta konobarica?”
A Lejla… Lejla je radila duge smjene u kafiću na Baščaršiji, vraćala se kasno navečer, umorna ali uvijek s osmijehom za mene. Ponekad bih sjedio u kutu kafića i gledao kako poslužuje goste – s toplinom i strpljenjem koje nikad nisam vidio kod drugih ljudi.
Jedne večeri došao sam kući kasno. Majka me čekala u kuhinji.
“Adnane, sjedi. Moramo razgovarati.”
Sjeo sam preko puta nje, osjećajući težinu svakog pogleda.
“Znaš li ti što radiš sa svojim životom? Imaš diplomu ekonomije, mogao bi raditi bilo gdje! A ti… ti gubiš vrijeme s djevojkom koja nikad neće biti dio naše obitelji.”
“Mama, Lejla je dobra osoba. Nije važno čime se bavi. Važno je kako se ponaša prema meni, kako me voli…”
“Ti si naivan! Ljubav prođe, Adnane! Kad dođu problemi, kad nestane novca, kad dođu djeca… što ćeš onda? Hoće li te ona izdržavati sa svojom plaćom konobarice?”
Nisam mogao više slušati. Ustao sam naglo i izašao iz kuće.
Te noći sam lutao gradom satima. Razmišljao sam o svemu – o djetinjstvu u ovoj kući punoj očekivanja i neizrečenih pravila; o tome kako su moji roditelji uvijek znali što je najbolje za mene; o tome kako sam uvijek bio poslušan sin… do sada.
Kad sam napokon stigao do Lejlinog stana na Grbavici, ona me dočekala u pidžami, raščupane kose.
“Što se dogodilo?”
Srušio sam se na kauč i zaplakao prvi put nakon mnogo godina.
“Ne mogu više ovako… Ne mogu birati između tebe i njih…”
Lejla me zagrlila bez riječi. Samo smo sjedili tako dugo u tišini.
Sljedećih dana donio sam odluku – preselio sam kod Lejle. Majka nije govorila sa mnom tjednima. Otac mi je poslao poruku: “Snađi se sam kad ti bude teško.” Ivana me blokirala na društvenim mrežama.
Ali s Lejlom sam bio sretan – prvi put slobodan od tuđih očekivanja. Zajedno smo kuhali večere od onoga što smo imali; smijali se sitnicama; planirali male izlete kad bi skupili dovoljno novca.
Jednog dana Lejla mi je rekla: “Znaš li da si prvi muškarac koji me ikad pitao kako mi je prošao dan? Prvi koji me gleda kao osobu, a ne kao konobaricu ili djevojku bez škole.”
Tada sam shvatio koliko su predrasude duboko ukorijenjene u našim društvima – koliko nas ograničavaju u ljubavi, prijateljstvu, životu.
Godinu dana kasnije majka me nazvala prvi put nakon dugo vremena.
“Adnane… možeš li doći kući? Tata je bolestan.”
Vratio sam se u roditeljski dom s Lejlom uz sebe. Otac je ležao u krevetu, slabiji nego ikad prije. Lejla mu je donijela čaj i sjela pored njega.
On ju je pogledao i tiho rekao: “Hvala ti, dijete.” Prvi put ju je nazvao imenom.
Majka nas je gledala iz kuhinje – još uvijek ponosna, još uvijek povrijeđena – ali više nije govorila ništa ružno.
Možda nikad neću imati njihovo potpuno odobravanje; možda ću zauvijek biti između dvije vatre – ljubavi koju sam izabrao i porodice koju nisam mogao zaboraviti.
Ali danas znam jedno: bolje je biti vjeran sebi nego živjeti tuđi život.
Ponekad se pitam – koliko nas živi pod tuđim očekivanjima? Koliko nas nikad ne bira svoje srce zbog straha od osude? Što biste vi učinili na mom mjestu?