Između ljubavi i zamjeranja: Priča jedne majke

“Zar ti stvarno misliš da je dovoljno što si mi dala ljubav kad mi sada ne možeš pomoći ni oko običnog računa za grijanje?” Sofijin glas mi još uvijek odzvanja u ušima, iako je prošlo već nekoliko dana otkako smo se posvađale. Sjedim sama u svojoj maloj kuhinji u Novom Zagrebu, gledam kroz prozor na sive zgrade i pitam se gdje sam pogriješila.

Nikada nisam imala puno, ali ono što sam imala, davala sam njoj. Rodila sam Sofiju s četrdeset i dvije, kad su mi doktori rekli da možda nikad neću imati djece. Njen otac, Dragan, otišao je kad je imala samo četiri godine. Ostale smo same, ali nikad nisam dopustila da joj išta fali – barem ne ono što sam mogla dati: toplinu, podršku, zagrljaj kad bi se vratila iz škole uplakana jer su je djeca zadirkivala zbog starije mame.

Ali sada, kad je odrasla, udana za Vedrana, čovjeka iz imućne obitelji iz Sarajeva, osjećam da više nisam dovoljna. Njegovi roditelji, Jasmina i Emir, kupili su im stan, platili svadbu, vode ih na more svako ljeto. Ja joj mogu ponuditi samo skromnu večeru kad dođe kod mene i možda ponekad pokloniti džemper koji sama ispletem. I svaki put kad dođe, osjećam kako me gleda s tihim prezirom, kao da sam joj teret.

“Mama, znaš li koliko košta vrtić za Luku? Vedranovi roditelji su odmah ponudili da plate pola godine unaprijed. A ti… ti ni poklon za rođendan nisi mogla dati,” rekla mi je prošli tjedan. Nisam joj odgovorila. Samo sam gledala u svoje ruke, ispucale od pranja suđa i čišćenja po tuđim stanovima. Nisam joj rekla da sam zadnjih mjesec dana jela samo juhu od kosti jer mi je penzija otišla na lijekove.

Ponekad se pitam je li ljubav koju sam joj dala bila dovoljna. Je li moguće da je novac toliko važan? Sjećam se kad je bila mala, kako bi mi utrčala u krevet nakon noćne more i šaptala: “Mama, ti si moj cijeli svijet.” Gdje je nestala ta djevojčica? Gdje sam ja nestala?

Prošle subote došla je s Lukom. Dječak je trčao po stanu, vikao: “Baka, baka!” i grlio me oko struka. Sofija je sjedila za stolom, šutjela. Osjetila sam napetost u zraku. Pokušala sam započeti razgovor:

“Sofija, znaš da bih ti pomogla da mogu. Ali znaš i sama kako živim.”

Pogledala me hladno: “Ne tražim od tebe ništa više. Samo… teško mi je kad vidim kako drugi mogu sve, a ti ništa.”

Zaboljelo me to ‘ništa’. Zar sam stvarno ništa?

Navečer sam dugo sjedila budna. Sjetila sam se svoje majke, bake Milene iz Travnika, koja je uvijek govorila: “Dijete moje, ljubav je najvažnija. Novac dođe i prođe.” Ali danas se čini da ljubav nije dovoljna. Danas se mjeri koliko vrijediš po tome koliko možeš dati – ne zagrljaj, ne riječ utjehe, nego novac.

Sutradan sam otišla kod susjede Mirele na kavu. Ona ima troje djece, svi su otišli vani – u Njemačku i Austriju. “Znaš šta, Jasna,” rekla mi je Mirela dok smo pile kavu iz starih šalica s cvjetićima, “djeca danas ne znaju šta znači odricanje. Sve im je servirano. Mi smo znale šta znači štedjeti za kruh.”

Ali ja ne želim da moja Sofija pati. Samo želim da me razumije. Da vidi koliko sam se trudila. Da zna da bih joj dala i zadnju kunu da mogu.

Nekoliko dana kasnije nazvala me navečer. “Mama, oprosti ako sam bila gruba. Samo… teško mi je kad vidim kako Vedranovi roditelji sve rješavaju novcem. Osjećam se manje vrijednom kad ne mogu ni tebi pomoći, a kamoli sebi.”

Osjetila sam olakšanje, ali i tugu. “Sofija, nisi manje vrijedna. Niti ja, niti ti. Samo… život nas nije mazio kao neke druge.”

Plakala je na telefonu. “Znam mama… Samo mi fali onaj osjećaj sigurnosti koji sam imala kad sam bila mala. Sad ga više nemam nigdje.”

Tada sam shvatila – možda ni ona nije sretna s tim novcem koji drugi daju. Možda joj fali ono što sam joj ja davala – osjećaj doma, topline, pripadanja.

Danas sjedim sama u kuhinji i pišem ovu priču jer ne znam kako dalje. Ne znam kako popraviti ono što se slomilo između nas. Možda vi znate? Je li moguće ponovno pronaći put do djeteta kad vas dijele godine zamjeranja i neizgovorenih riječi? Je li ljubav stvarno dovoljna ili smo svi mi samo žrtve vremena u kojem živimo?