Između Snova i Očekivanja: Priča o Rasulu u Porodici Radić
“Zar si stvarno sve potrošila na tu glupu feštu?” Ivanov glas parao je tišinu mog malog dnevnog boravka, dok je Ana stajala iza njega, stisnutih usana, gledajući me kao da sam joj upravo uzela posljednju nadu. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi, ali nisam mogla povući riječi ni odluku koju sam donijela.
“Ivane, to nije bila glupa fešta. To je bio moj san. Cijeli život sam radila, štedjela, odricala se svega… Zar nemam pravo jednom u životu nešto napraviti za sebe?” pokušala sam objasniti, ali on je odmahnuo glavom.
“A šta je s nama, mama? Znaš da nam auto crkava svaki drugi dan! Znaš koliko nam znači da možemo kupiti nešto pouzdano, pogotovo sad kad Ana ide na posao u drugi dio grada! Mogla si nam barem pomoći!”
Ana je šutjela, ali njene oči su govorile više od riječi. Osjećala sam se kao da sam ih izdala, ali istovremeno i kao da me niko ne vidi kao osobu, već samo kao bankomat. Sjetila sam se svih onih noći kad sam radila dvostruke smjene u bolnici, kad sam Ivana vodila na treninge nogometa, kad sam mu kupovala knjige umjesto sebi nove cipele. Sve to kao da je nestalo u trenu.
“Znaš li ti koliko sam ja željela taj rođendan? Da me svi moji prijatelji vide sretnu, da bar jednom ne mislim na račune i brige? Da zaplešem bez straha da će mi neko reći da pretjerujem?” glas mi je zadrhtao.
Ivan je sjeo na kauč, spustio glavu u ruke. “Mama, nije stvar u fešti. Stvar je u tome što si nas isključila. Nisi ni pitala treba li nam pomoć. Samo si odlučila. Kao i uvijek.”
Ana je konačno progovorila: “Ljiljana, mi te volimo. Ali osjećamo se kao da nismo važni. Kao da tvoje želje uvijek dolaze prije naših potreba.”
Te riječi su me pogodile jače nego bilo što drugo. Sjetila sam se kako su mi roditelji uvijek govorili da djeca dolaze prije svega. Ali zar roditelji nemaju pravo na svoje snove?
Te večeri nisam mogla zaspati. Gledala sam slike s proslave – osmijehe prijatelja iz mladosti, pjesmu, tortu koju mi je napravila susjeda Mara, ples s Jadrankom koji me podsjetio na mladost. Sve to činilo mi se tako dalekim i tužnim sada kad znam koliko su Ivan i Ana povrijeđeni.
Sljedećih dana Ivan mi se rijetko javljao. Ana nije dolazila na kafu kao prije. Osjećala sam prazninu u stanu, tišinu koja je odzvanjala svakim kutkom. Pokušavala sam ih nazvati, ali razgovori su bili kratki i hladni.
Jednog popodneva, dok sam sjedila sama za stolom, zazvonio je mobitel. Bila je to moja sestra Vesna.
“Ljiljo, šta se dešava? Ivan mi se žalio… Kaže da ste se posvađali zbog novca?”
Ispričala sam joj sve, a ona je samo uzdahnula: “Znaš kako su mladi danas. Sve im treba odmah. Ali razumijem i tebe. Cijeli život si davala drugima. Možda je vrijeme da nešto napraviš za sebe. Samo… pazi da ne izgubiš ono najvažnije – njihovu ljubav.”
Te riječi su me natjerale na razmišljanje. Jesam li stvarno bila sebična? Ili sam samo jednom poželjela biti glavna zvijezda svog života?
Nakon tjedan dana Ivan je došao sam. Sjeli smo za kuhinjski stol, kao nekad kad je bio dječak.
“Mama… Žao mi je što sam vikao. Samo… znaš kako je teško danas. Krediti, računi, posao… Ponekad mi se čini da nikad nećemo imati normalan život. A onda vidim tebe kako slaviš i pitam se – gdje smo mi u toj priči?”
Pružila sam mu ruku preko stola. “Ivane, ti si uvijek bio moje sve. Ali znaš li koliko puta sam zaboravila na sebe zbog tebe? Nisam ti to nikad zamjerila, ali sad… Sad osjećam da ako ne napravim nešto za sebe, nestat ću kao osoba.”
Gledao me dugo, a onda tiho rekao: “Možda te nikad nisam pitao šta ti želiš. Uvijek sam mislio da si tu za mene…”
Osjetila sam suze u očima. “Uvijek ću biti tu za tebe. Ali ponekad moram biti tu i za sebe.”
Nakon tog razgovora stvari su se polako popravljale, ali rana je ostala. Ana još uvijek nije dolazila često, a Ivan je bio oprezan u riječima.
Ponekad se pitam – jesam li pogriješila što sam izabrala sebe? Ili bi svaka majka trebala imati pravo na svoj san?
Šta vi mislite – gdje je granica između roditeljske žrtve i vlastite sreće? Je li moguće pronaći ravnotežu ili uvijek neko mora biti povrijeđen?