Između tišine i razumijevanja: Moja borba da vratim svoju kćerku
“Zašto mi više ne dolaziš, Lejla? Što sam ti učinila?” prošaptala sam u praznu kuhinju, dok su mi ruke drhtale iznad šalice hladne kave. Damir je sjedio za stolom, zureći u ekran mobitela, šutljiv kao i uvijek kad bi se povela tema o našoj kćeri. Već mjesecima je između nas visjela neizgovorena bol, gusta poput magle nad Savom u rano jutro.
Sve je počelo onog dana kad je Lejla došla kući s Edinom. Sjećam se kako je stajala na pragu, s osmijehom koji je bio preširok da bi bio iskren. “Mama, tata, želim vam nešto reći…” Pogledala sam Damirov izraz lica, ali on je već znao. Naša mala Lejla, naša mezimica, odlučila je otići. Udati se. Preseliti u Sarajevo. Daleko od nas, daleko od svega poznatog.
“Jasna, pusti dijete. Neka živi svoj život,” govorio bi Damir tihim glasom, ali ja nisam mogla. Nisam znala kako. Svaki dan bez nje bio je kao rana koja ne zarasta. Zamišljala sam je kako sjedi u tuđoj kuhinji, smije se nečijim šalama, zaboravlja naše običaje, naše nedjeljne ručkove. I svaki put kad bi telefon zazvonio, srce bi mi poskočilo – možda je to ona! Ali najčešće nije bila.
Jednog dana, nakon što se nije javila više od dva tjedna, skupila sam hrabrost i nazvala je.
“Lejla? Jesi li dobro? Zašto se ne javljaš?”
S druge strane tišina. Onda uzdah.
“Mama, imam svoj život ovdje. Ne mogu stalno dolaziti. Edin radi, ja radim… Znaš kako je.”
“Ne znam! Kako bih znala kad mi ništa ne govoriš? Zar ti više ništa ne značimo?”
Osjetila sam kako joj glas drhti.
“Mama, nemoj tako… Samo… teško mi je. Sve mi je novo ovdje. Pokušavam se snaći.”
Spustila sam slušalicu prije nego što sam zaplakala. Damir me pogledao preko naočala.
“Daj joj vremena, Jasna. I ti si otišla od svoje majke kad si se udala za mene. Sjećaš se?”
Ali nije bilo isto. Moja majka me zvala svaki dan, slala mi pite i džemove autobusom iz Tuzle. Nikad nisam osjetila da sam sama.
Počela sam preispitivati sve što sam radila kao majka. Jesam li bila previše stroga? Jesam li joj previše toga branila? Ili sam joj dala previše slobode? Damir bi samo odmahnuo rukom: “Žene ste vi komplicirane.” Ali ja sam znala da i njega boli. Samo nije znao kako to pokazati.
S vremenom su naši razgovori s Lejlom postali sve kraći. Rođendani su prolazili bez njezine prisutnosti. Na Bajram bi poslala poruku: “Sretan Bajram, mama! Volim te!”, ali nije dolazila kući. Počela sam kriviti Edina – sigurno ju je okrenuo protiv nas! Govorila sam to Damirovim sestrama na kavi, a one su samo kolutale očima.
Jednog dana stigla je vijest koja me slomila: Lejla je trudna. Nisam to saznala od nje, nego od komšinice Azre čija sestra radi s Edinovom tetkom. Osjetila sam kako mi srce puca od tuge i bijesa.
“Zašto nam nije rekla? Zar smo toliko loši roditelji?”
Damir je šutio cijelu večer. Onda je ustao i rekao:
“Idemo u Sarajevo.”
Putovali smo cijelu noć autobusom. Kiša je lupkala po prozorima dok sam u glavi vrtjela sve moguće scenarije: možda nas neće pustiti unutra, možda će reći da nismo dobrodošli.
Kad smo stigli pred njihova vrata, Damir je duboko udahnuo i pozvonio. Otvorila nam je Lejla – blijeda, umorna, ali s onim istim očima koje su me gledale kad je bila mala djevojčica.
“Mama… tata… što radite ovdje?”
Nisam mogla izdržati – zagrlila sam je tako snažno da smo obje zaplakale.
“Nisam znala kako da vam kažem… Bojala sam se da ćete biti razočarani…”
Edin nas je pozvao unutra. Sjeli smo za stol prepun hrane koju je Lejla sama spremila.
“Mama, nisam htjela da misliš da te ne volim… Samo… sve mi je bilo previše. Novi grad, posao, brak… Nisam znala kako da budem i tvoja kćerka i Edinova žena.”
Damir joj je tiho rekao:
“Ti si uvijek naša kćerka. Samo smo htjeli znati da si dobro.”
Te večeri smo dugo razgovarali – o svemu što nas je boljelo, o nesporazumima koji su nas udaljili. Shvatila sam da ni ona nije imala odgovore na sva pitanja koja su nas mučila.
Kad smo se vratili kući u Zenicu, osjećala sam olakšanje ali i tugu zbog svih propuštenih trenutaka. Počela sam joj češće pisati poruke bez očekivanja odgovora; slala sam joj recepte za pite i slike iz našeg dvorišta.
S vremenom su naši razgovori postali iskreniji i topliji. Kad se rodila mala Hana, Lejla me prva nazvala:
“Mama, hoćeš li doći pomoći mi oko bebe?”
Plakala sam od sreće dok sam pakirala torbu.
Danas znam da ljubav prema djetetu ne prestaje kad ono odraste – samo se mijenja oblik. Naučila sam slušati više nego govoriti, prihvatiti više nego osuđivati.
Ponekad se pitam: koliko često roditelji i djeca izgube jedni druge u tišini nesporazuma? I koliko nam treba hrabrosti da napravimo prvi korak natrag jedni prema drugima?