Jedna noć koja je promijenila sve: Ispovijest žene iz Sarajeva

“Šta si ti uradila, Lejla?” šaptala sam sebi dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, u tišini koja je parala zrak. Sat je otkucavao ponoć, a Samir je spavao u našoj sobi, nesvjestan oluje koja mi je razdirala dušu. Pogledala sam u svoju ruku – burma je sjajila pod slabim svjetlom, kao podsjetnik na sve što sam obećala prije deset godina. Ali večeras, prvi put nakon dugo vremena, osjećala sam se kao da pripadam nekom drugom svijetu.

Sve je počelo sasvim nevino. Radila sam prekovremeno u agenciji za nekretnine, a kolega Dario predložio je da ostanemo još malo i završimo izvještaj. “Lejla, hajde da odemo na večeru, zaslužili smo,” rekao je s onim svojim osmijehom koji uvijek razbije napetost. Nisam imala snage odbiti – bila sam umorna od svakodnevnice, od rutine koja me gušila. Samir je ionako bio zaokupljen svojim poslom u općini, a naš sin Amar već mjesecima više vremena provodi s bakom nego s nama.

Sjeli smo u mali restoran na Baščaršiji. Dario je naručio vino, a ja sam se smijala njegovim šalama kao da sam opet ona djevojka s fakulteta, a ne žena kojoj su tridesete donijele samo obaveze i umor. “Znaš, Lejla, uvijek sam mislio da si posebna,” rekao je iznenada, gledajući me ravno u oči. Osjetila sam kako mi srce preskače. Nisam navikla da me neko gleda tako – kao da vidi mene, a ne samo majku, suprugu, radnicu.

Nisam planirala ništa. Ali kad smo izašli iz restorana i kiša počela padati, Dario me uhvatio za ruku. “Hajde kod mene, neću te pustiti da ideš sama po ovom nevremenu.” U njegovom stanu mirisalo je na kafu i duhan. Slušali smo stare pjesme Bijelog dugmeta i pričali o svemu što nas boli. U jednom trenutku, jednostavno sam mu pala u zagrljaj. Nisam razmišljala – samo sam željela osjetiti toplinu, bliskost koju sam zaboravila.

Jutro poslije bilo je najteže. Dario me nježno poljubio u čelo i rekao: “Ne moraš ništa reći. Znam da ti nije lako.” Vratila sam se kući prije nego što su se Samir i Amar probudili. Prala sam zube kao da mogu saprati krivnju, ali osjećaj praznine nije nestajao.

Danima sam šutjela. Samir je primijetio da sam odsutna. “Je li sve u redu?” pitao bi navečer dok bismo sjedili pred televizorom. “Umorna sam od posla,” slagala bih. Amar mi je crtao srce na papiru i govorio: “Mama, volim te najviše na svijetu.” Srce mi se kidalo.

Jedne večeri, dok smo večerali supu od graška koju Samir obožava, nisam više mogla izdržati. “Samire… moramo razgovarati.” Pogledao me zbunjeno. “Šta je bilo?” Glas mi je drhtao dok sam izgovarala: “Napravila sam nešto strašno. Prevarila sam te.” Tišina je bila teža od svega što sam ikad osjetila.

Samir je ustao od stola bez riječi. Otišao je na balkon i zapalio cigaretu – prvu nakon pet godina otkako mu je doktor zabranio pušenje zbog pritiska. Sjedila sam sama za stolom i plakala kao dijete. Nakon pola sata vratio se unutra.

“Zašto?” pitao je tiho. Nisam imala odgovor koji bi mogao opravdati ono što sam učinila. “Osjećala sam se nevidljivom… Kao da više nisam tvoja žena nego samo dio namještaja u ovom stanu.”

Samir je šutio dugo. “Znaš li koliko sam se ja trudio da nam bude bolje? Da Amar ima sve? Da ti imaš posao koji voliš?” Glas mu je bio slomljen. “Znam… ali ja nisam imala tebe.”

Te noći nismo spavali zajedno. Otišla sam kod mame u drugi dio grada. Mama me gledala bez riječi dok sam joj priznala sve. “Dijete moje… život nije crno-bijel. Ali sad moraš odlučiti šta želiš dalje.”

Dani su prolazili sporo. Dario mi je slao poruke: “Jesi li dobro? Nedostaješ mi.” Nisam odgovarala. Samir mi nije pisao ništa osim poruka o Amaru: “Dolazi po njega u petak.”

Na poslu su kolegice šuškale iza leđa – Sarajevo je mali grad, glasine brzo putuju. Osjećala sam se kao izopćenik u vlastitom životu.

Jednog dana Samir me nazvao: “Možemo li popiti kafu?” Sjedili smo u kafiću kod Vječne vatre, među ljudima koji su žurili svojim životima kao da se ništa nije dogodilo.

“Lejla… Ne znam mogu li ti oprostiti. Ali znam da te još uvijek volim,” rekao je tiho.

Pogledala sam ga kroz suze: “Ni ja ne znam šta želim. Znam samo da više ne mogu živjeti kao prije – ni s tobom ni bez tebe.”

Ostali smo sjediti u tišini, svatko sa svojim mislima.

Sad sjedim opet u kuhinji, gledam burmu i pitam se: Je li moguće ponovno izgraditi povjerenje kad jednom pukne? Jesam li sebična što sam poželjela biti viđena i voljena? Može li ljubav preživjeti izdaju ili su neke rane jednostavno preduboke?