„Jedno unuče mi je dosta!“: Priča o tome kako porodica može biti najveća prepreka sreći
„Jedno unuče mi je dosta!“, izgovorila je svekrva, hladnim glasom, dok je u ruci držala šalicu kave. U dnevnoj sobi mirisalo je na svježe pečene kiflice, ali meni se činilo da zrak miriše na oluju. Pogledala sam muža, Dinu, tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima i spustio pogled na pod, kao da ga se sve to ne tiče.
„Majko, pa Lucia je trudna. Zar nije to razlog za slavlje?“ pokušao je Dino tiho, ali njegova rečenica visila je u zraku poput neizgovorene prijetnje.
Svekrva, gospođa Marija, sjedila je uspravno kao da joj kralježnicu drži štap. „Dino, jedno dijete je dovoljno. Danas nitko više ne rađa dvoje, troje djece. Znaš li ti koliko to košta? I tko će se brinuti za njih? Ja ne mogu više.“
Osjetila sam kako mi suze naviru u oči, ali nisam htjela pokazati slabost. Nisam željela da vidi koliko me boli njezina ravnodušnost. U meni se miješala ljutnja i tuga. Zar nije svaka nova beba blagoslov? Zar nije obitelj ono što nas drži zajedno?
Sjetila sam se svog djetinjstva u Mostaru, gdje su nas u dvorištu uvijek bila puna kolica djece, smijeh i graja. Moja mama bi uvijek govorila: „Djeca su bogatstvo.“ A sada, u Zagrebu, osjećala sam se kao uljez u vlastitoj kući.
Navečer sam ležala budna dok je Dino tiho disao pored mene. „Dino, zašto ništa ne kažeš? Zašto uvijek šutiš kad tvoja mama govori protiv mene?“
Okrenuo se prema meni, umoran i izgubljen. „Lucia, znaš kakva je ona. Nećeš je promijeniti. Samo ćeš sebi napraviti problem.“
„Ali ovo nije samo moj problem! Ovo je NAŠA porodica! Naša djeca! Zar ne vidiš koliko me boli što me ne podržavaš?“
Dino je uzdahnuo i okrenuo se na drugu stranu. Osjetila sam se sama kao nikada prije.
Sljedećih dana svekrva je postajala sve hladnija. Kad bi došla u posjetu, ignorirala bi moj trudnički trbuh i pričala samo o našem sinu Ivanu. „Ivane, ti si moje zlato! Samo ti meni trebaš.“
Jednog dana, dok sam spremala ručak, čula sam kako govori Ivanu: „Znaš li ti da baka ne voli kad ima previše djece u kući? Onda nema mira.“
Pukla sam. „Marija, molim vas da ne govorite takve stvari pred Ivanom. On treba biti sretan što će dobiti brata ili sestru.“
Pogledala me s visine: „Lucia, ja sam ovdje odrasla žena. Znam što govorim. Ti si još mlada, ne znaš što te čeka.“
Te večeri nazvala sam svoju mamu u Mostar. „Mama, osjećam se kao da sam sama protiv cijelog svijeta.“
„Dijete moje“, rekla je tiho, „ne dozvoli da ti itko ukrade sreću. Tvoja djeca su tvoje blago, a Dino mora stati uz tebe.“
Ali Dino nije stajao uz mene. Počeo je sve više vremena provoditi vani ili kod prijatelja. Kad bi bio kod kuće, šutio bi ili gledao televiziju.
Jedne subote došla je Marija s velikom vrećicom igračaka za Ivana. Pogledala me preko ramena: „Za drugo dijete nemam ništa. Neka mu mama kupi.“
Osjetila sam kako mi srce puca na komadiće. Nisam više mogla izdržati.
Te večeri sam sjela za stol s Dinom.
„Dino, ili ćeš biti uz mene ili ću otići s djecom kod svojih u Mostar. Ne mogu više ovako.“
Pogledao me prvi put nakon dugo vremena ravno u oči. „Lucia… ne znam što da radim. Mama mi je sve na svijetu.“
„A ja? A naša djeca? Zar nismo mi tvoja porodica sada?“
Tišina je bila teža od bilo koje riječi.
Narednih dana osjećala sam se kao duh u vlastitoj kući. Ivan me pitao: „Mama, zašto baka ne voli bebu?“ Nisam znala što da mu kažem.
Porod se približavao i osjećala sam sve veći strah – ne od boli, nego od toga što će biti s nama kad beba dođe.
Na dan kad sam rodila malu Saru, Marija nije došla u bolnicu. Poslala je samo poruku Dini: „Čestitam.“ Ništa više.
Ležala sam u bolničkoj sobi i gledala Saru kako spava kraj mene. Osjećala sam neopisivu ljubav i tugu istovremeno.
Kad smo došli kući, Marija je došla samo na pet minuta da vidi Saru i odmah otišla.
Dino je postao još udaljeniji. Počela sam razmišljati o razvodu.
Jedne noći, dok sam dojila Saru i gledala Ivana kako spava pored mene, shvatila sam – ja moram biti jaka zbog njih. Ako Dino ne može biti uz mene, ja ću biti uz njih.
Počela sam tražiti posao online, planirati povratak u Mostar kod svojih roditelja ako bude potrebno.
Jednog dana Dino je došao kući ranije nego inače. Sjeo je kraj mene i rekao: „Lucia… razgovarao sam s mamom. Rekao sam joj da mora poštovati moju porodicu ili će nas izgubiti.“
Pogledala sam ga kroz suze – prvi put nakon dugo vremena osjetila sam nadu.
Marija nije promijenila svoje mišljenje preko noći, ali počela se truditi biti ljubaznija prema Sari. Dino je postao prisutniji kod kuće.
Ali rana koju mi je nanijela ostala je duboka.
I danas se pitam – zašto su oni koji bi nas trebali najviše voljeti često naši najveći protivnici? I koliko žena još šuti zbog mira u kući?