Jesam li zaista bila ta zla svekrva?
“Zašto uvijek moraš sve znati?” viknula je Ivana, moja snaha, dok je zalupila vrata kuhinje. U tom trenutku, dok sam stajala s rukama punim tanjura, osjetila sam kako mi srce tone. Nisam ni stigla reći da sam samo pitala treba li joj pomoći oko ručka. Nikada nisam znala kako joj prići, a sada, nakon svih ovih godina, pitam se jesam li zaista bila ta zla svekrva o kojoj svi pričaju.
Moj sin, Dario, bio je moje sunce. Nakon što mi je muž poginuo u prometnoj nesreći kod Novske, ostali smo sami. Dario je bio moj oslonac, moj razlog da ustanem svako jutro. Kad je doveo Ivanu kući, bila sam presretna što će napokon imati nekoga tko će ga voljeti kao što ga ja volim. Ali od prvog dana osjećala sam njezinu hladnoću. Nikad nije htjela razgovarati sa mnom o ničemu osim o vremenu ili poslu. Kad sam pokušala dati savjet o odgoju djece ili kuhanju, samo bi se nasmijala i promijenila temu.
Sjećam se jednog Božića kad sam donijela kolače koje je Dario obožavao kao dijete. Ivana ih nije ni pogledala. “Hvala, ali mi smo već ispekli svoje,” rekla je tiho, a ja sam osjetila kako mi obrazi gore od srama. Unuke, Lana i Petra, uvijek su bile pristojne, ali nikad nisu dolazile k meni same. Ivana ih je držala podalje, kao da se boji da ću ih pokvariti svojim staromodnim pogledima na svijet.
Godine su prolazile. Dario je radio po cijele dane, a ja sam ostajala sama u stanu na Trešnjevci. Ponekad bih ih nazvala da pitam mogu li doći pomoći oko djece ili ručka, ali uvijek bi imali neki izgovor: “Imamo planove”, “Djevojke imaju trening”, “Ivana je umorna”. Počela sam se povlačiti. Nisam htjela biti teret.
Ali sada… sada se sve promijenilo. Prije mjesec dana Dario je dobio otkaz u banci, a Ivana je počela raditi duže smjene u bolnici. Jednog popodneva zazvonio mi je telefon. Bila je to Ivana.
“Mila, možeš li pokupiti Lanu iz škole? Kasnim s posla i Dario ima razgovor za posao.”
Bio je to prvi put da me zamolila za pomoć otkad su se vjenčali. Srce mi je poskočilo od radosti i tuge istovremeno. Kad sam došla po Lanu, djevojčica me pogledala s iznenađenjem.
“Baka? Ti si došla po mene?”
“Jesam, dušo. Idemo na sladoled?”
Nasmiješila se i prvi put nakon dugo vremena osjećala sam da pripadam.
Ali sreća nije dugo trajala. Kad smo stigle kući, Ivana me dočekala na vratima.
“Zašto si joj kupila sladoled? Znaš da ima alergiju na orašaste plodove!”
Osjećala sam se kao dijete koje je napravilo nešto strašno pogrešno. Nisam znala da sladoled može sadržavati tragove orašastih plodova. Lana nije imala nikakvu reakciju, ali Ivana me gledala kao da sam joj namjerno htjela nauditi djetetu.
“Ivana, oprosti… Nisam znala… Samo sam htjela…”
“Uvijek ti ‘samo želiš’, ali nikad ne pitaš! Zato te i držim na distanci!”
Te riječi su me pogodile jače nego išta prije. Cijelu noć nisam spavala. Prebirala sam po sjećanjima – jesam li stvarno uvijek bila ta koja se miješa? Ili sam samo željela biti dio njihove obitelji?
Sljedećih dana Ivana me opet zvala za pomoć. Trebalo je pokupiti Petru iz vrtića, skuhati ručak ili pričuvati djevojčice dok ona radi noćnu smjenu. Svaki put kad bih došla, osjećala sam napetost u zraku. Djevojčice su mi se počele otvarati – pričale su mi o školi, prijateljicama, čak su me zamolile da im ispričam priče iz djetinjstva njihovog tate.
Jedne večeri, dok smo sjedile za stolom i pile čaj, Lana me upitala:
“Bako, zašto ne dolaziš češće?”
Nisam znala što da kažem. Prije nego što sam stigla odgovoriti, Ivana je ušla u kuhinju.
“Zato što baka ima svoj život,” rekla je hladno.
Te večeri odlučila sam razgovarati s Ivanom. Pričekala sam da djevojčice zaspu i tiho pokucala na vrata njezine sobe.
“Ivana… mogu li ući?”
Sjedila je na krevetu s glavom u rukama.
“Što je sad?”
“Znam da nikad nismo bile bliske… Možda sam previše željela biti dio vašeg života. Ali nisam tvoj neprijatelj. Volim Darija i djevojčice više od svega na svijetu. Samo želim pomoći. Ako sam nešto pogriješila… oprosti mi.”
Ivana me pogledala kroz suze.
“Nije lako… Moja mama je umrla kad sam imala deset godina. Bojim se pustiti nekoga preblizu jer ne želim opet izgubiti… A ti si uvijek bila tako sigurna u sebe… Osjećala sam se kao da nikad neću biti dovoljno dobra za Darija ili za tebe.”
Prvi put sam vidjela njezinu ranjivost. Sjela sam kraj nje i zagrlila je.
“Svi griješimo… Ali možda možemo pokušati ispočetka? Zbog djevojčica… i nas samih.”
Te noći plakale smo obje – zbog svega što smo izgubile i svega što još možemo dobiti.
Danas češće viđam unuke. Pomažem koliko mogu, ali više ne namećem svoje mišljenje. Ivana i ja još učimo kako razgovarati bez optužbi i zamjeranja. Nije lako – rane su duboke – ali barem pokušavamo.
Ponekad se pitam: Jesam li stvarno bila ta zla svekrva ili samo majka koja nije znala kako pustiti sina da odraste? Može li se povjerenje graditi iznova nakon toliko godina šutnje?