Jutro kad je sve puklo: Baka Ruža i tajna iz dvorišta
“Ružo! Ružo, stani! Moram ti nešto reći!” Susjeda Mara je vikala preko ograde, dok sam još držala kantu s kukuruzom u ruci. Kokoši su se gurale oko mojih nogu, kljucale i cvrkutale, ali njezin glas bio je oštar, drugačiji nego inače. Pogledala sam je preko ramena, srce mi je već brže kucalo. Nije to bio običan pozdrav između dvije žene koje se znaju cijeli život.
“Šta je, Maro? Nije valjda opet lisica?” pokušala sam se našaliti, ali ona nije ni trepnula. Njene oči bile su pune brige, a ruke je nervozno brisala o pregaču.
“Nije lisica, Ružo. Radi se o tvom Ivanu… Sinoć sam ga vidjela s onim ljudima iz grada. Znaš, onim što su prošle godine kupili onu staru kuću kod potoka. Ne znam šta su radili, ali nije mi izgledalo dobro.”
Osjetila sam kako mi se noge odsijecaju. Ivan je moj unuk, jedino što mi je ostalo otkad mi je sin poginuo u ratu, a snaha otišla za Njemačku. Odrasla sam ga sama, na ovoj zemlji, s ovim rukama. Nikad nije bio loš dečko, ali zadnjih mjeseci nešto se promijenilo. Povukao se, kasno dolazio kući, a ja sam šutjela i nadala se da će proći.
“Maro, sigurna si? Možda si ih zamijenila?” glas mi je drhtao.
“Ružo, znam svog Ivana. I znam te ljude. Nešto tu smrdi. Samo ti kažem da paziš na njega.”
Ostala sam stajati u blatu, kokoši su već pojele sve što sam im dala. U glavi mi je odzvanjalo Marino upozorenje. Što ako je Ivan upao u nevolje? Što ako sam predugo zatvarala oči?
Te noći nisam oka sklopila. Čula sam kako Ivan tiho ulazi u kuću oko dva ujutro. Nisam ga pitala ništa, samo sam ležala i slušala kako mu cipele škripaju po starom podu.
Sljedećeg jutra odlučila sam ga suočiti. Skuhala sam mu kavu i sjela nasuprot njega za kuhinjski stol.
“Ivane, moramo razgovarati.”
Pogledao me ispod obrva, umoran i nekako stariji nego što bi dvadesetogodišnjak trebao biti.
“Šta je sad, bako?”
“Vidjela te Mara sinoć s onim ljudima iz grada. Šta radiš s njima?”
Zastao je, pogledao kroz prozor prema dvorištu gdje su kokoši još uvijek tražile zrno više.
“Ništa loše, bako. Samo pomažem oko kuće. Treba im radna snaga, a plate dobro.”
Nisam mu vjerovala. Znam kad laže – ima isti tik kao njegov otac kad bi pokušavao sakriti dvojku iz matematike.
“Ivane, ne laži me. Ako si u nevolji, reci mi. Znaš da nema toga što ne bih učinila za tebe.”
Slegnuo je ramenima i ustao od stola.
“Pusti me na miru, bako. Nisam više dijete!”
Vrata su zalupila za njim tako jako da su se stare zavjese zatresle.
Tog dana nisam mogla ništa raditi kako treba. Ruke su mi drhtale dok sam mijesila kruh, misli su mi bježale dok sam zalijevala vrt. Susjeda Mara navratila je popodne s kolačem od jabuka.
“Jesi li pričala s njim?”
Klimnula sam glavom.
“Neće reći ništa. Bojim se da je upao u nešto opasno.”
Mara me pogledala onim svojim blagim očima.
“Možda bi trebala razgovarati s Jozom iz policije? On zna sve što se događa u selu.”
Samo sam odmahnula rukom.
“Ne mogu ga prijaviti vlastitoj krvi… Jozo bi odmah digao cijelo selo na noge. Moram sama saznati o čemu se radi.”
Noćima sam pratila Ivana kroz prozor kad bi izlazio iz kuće. Jedne večeri odlučila sam ga slijediti. Navukla sam stari kaput i krenula za njim kroz maglu koja se spuštala niz polje.
Vidjela sam ga kako ulazi u onu staru kuću kod potoka. Svjetlo iznutra bilo je prigušeno, ali kroz prozor sam vidjela nekoliko muškaraca kako sjede za stolom prekrivenim papirima i bocama rakije.
Srce mi je tuklo kao ludo dok sam pokušavala razabrati o čemu pričaju.
“Moramo to riješiti prije nego što netko sazna,” rekao je jedan od njih.
Ivan je šutio, ali lice mu je bilo napeto.
Nisam mogla više izdržati – vratila sam se kući i cijelu noć plakala.
Sljedećeg dana Ivan nije došao kući. Prošla su dva dana bez ikakve vijesti o njemu. Otišla sam do stare kuće – bila je prazna, vrata zaključana.
Mara me našla kako sjedim na klupi ispred kuće, glave u rukama.
“Našla sam ga,” rekla je tiho. “U bolnici je u Mostaru. Netko ih je napao sinoć – policija kaže da su to bili neki stari računi iz rata… Ivan nije kriv ni za šta, samo se našao na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.”
Osjetila sam olakšanje i tugu istovremeno – moj unuk nije kriminalac, ali mogao je izgubiti život zbog tuđih grijeha.
Kad se vratio kući, zagrlila sam ga kao da će nestati svaki čas.
“Bako, oprosti… Nisam htio da brineš,” šapnuo je.
Suze su mi tekle niz lice dok sam ga držala za ruku.
Ponekad se pitam – koliko nas još nosi teret prošlosti koju nismo birali? I koliko dugo možemo štititi one koje volimo od svijeta koji ne prašta?