Jutro kad je sve puklo: Baka Ruža i tajna iz dvorišta
“Jesi li ti normalna, djevojko? Zar stvarno ne znaš što se dogodilo tvojoj baki prije rata?” – susjeda Mara je viknula preko ograde dok sam još u pidžami bacala kukuruz kokošima. Kiša je lupkala po limenom krovu šupe, a meni su ruke zadrhtale. Pogledala sam je zbunjeno, pokušavajući shvatiti što želi reći.
“Maro, što to pričaš? Kakve sad to gluposti?” – odgovorila sam, ali glas mi je zadrhtao. Znala sam da Mara voli tračati, ali nikad nije bila ovako ozbiljna. Njezine oči su bile pune suza i bijesa.
“Nije to glupost, Ivana! Vrijeme je da znaš istinu. Tvoja baka Ruža… ona nije onakva kakvom ste je svi smatrali. Pitaš se zašto ti otac nikad ne priča o djedu? Zato što je tvoja baka skrivala nešto cijeli život!” – viknula je i zalupila vratima svoje stare kuće.
Ostala sam stajati na kiši, s kukuruzom u ruci, dok su kokoši kljucale oko mojih nogu. Srce mi je tuklo kao ludo. Nisam znala što da mislim. Baka Ruža je bila stub naše obitelji – uvijek prva na misi, uvijek s osmijehom i toplim kolačima za sve susjede. Kako bi ona mogla skrivati nešto tako strašno?
Cijeli dan nisam mogla izbaciti Marine riječi iz glave. Kad sam ušla u kuću, baka je sjedila za stolom i plela vunene čarape. Pogledala me ispod naočala i nasmiješila se.
“Što si tako zamišljena, dijete moje?” – pitala je.
“Ništa, bako… samo sam umorna.”
Lagati joj bilo mi je teže nego ikad. Gledala sam njezine ruke, pune bora i ožiljaka, i pitala se kakve su to tajne mogle ostaviti trag na njezinoj duši.
Navečer sam čekala da svi zaspu. Ušla sam u bakinu sobu tiho kao miš. Otvorila sam njezin stari ormar, onaj koji nitko nije smio dirati. Iza hrpe marama i starih haljina pronašla sam kutiju od cipela. U njoj – požutjele slike, pisma na ćirilici i medaljon s ugraviranim imenom “Jovan”.
Srce mi je stalo. Nisam znala tko je Jovan. Počela sam čitati pisma, a svako slovo bilo je kao udarac u prsa. Baka Ruža imala je ljubav prije djeda, nekog Jovana iz Bosne. Pisma su bila puna čežnje, obećanja i straha od rata koji se spremao.
Jedno pismo bilo je posebno: “Ružo moja, ako me ne bude, znaj da te volim više od života. Ako ikad dođeš u Brčko, pitaj za moju sestru Milicu – ona će ti reći istinu o meni.”
Ruke su mi se tresle dok sam slagala pisma natrag. Nisam znala što da radim. Osjećala sam se izdano, ali i tužno zbog bake koju sam gledala kao svetinju.
Sljedećeg jutra nisam mogla izdržati.
“Bako… tko je Jovan?”
Baka me pogledala kao da joj se cijeli svijet srušio pod nogama. Suze su joj potekle niz lice koje nikad nisam vidjela uplakano.
“Ivana… to je priča koju sam zakopala duboko u sebi. Nisam htjela da itko pati zbog mojih grijeha.”
Sjele smo za stol, a ona mi je ispričala sve. Kako su se ona i Jovan upoznali na vašaru u Derventi, kako su planirali pobjeći zajedno kad počne rat, ali ga je netko izdao. Jovana su odveli vojnici jedne noći i nikad ga više nije vidjela.
“Tvoj djed me spasio od tuge, ali nikad nisam prestala misliti na Jovana. Tvoj otac… on nikad nije mogao oprostiti što sam voljela nekog drugog prije njega. Zato nikad ne priča o meni i djedu. Zato smo svi šutjeli.”
Plakala sam s njom do jutra. Nisam znala što da kažem ocu kad se vratio s posla.
“Tata… znaš li ti za Jovana?”
Otac me pogledao hladno.
“Znam. I ne želim više nikad čuti to ime u ovoj kući! Tvoja baka nas je sve izdala! Zbog nje smo godinama bili predmet ogovaranja!”
Pokušala sam ga zagrliti, ali on se povukao.
“Nemaš pojma koliko boli kad shvatiš da ti majka nije ona kakvom si je zamišljao cijeli život!”
Dani su prolazili u tišini i napetosti. Baka više nije izlazila iz sobe. Otac nije razgovarao ni s kim. Susjedi su šaptali iza leđa svaki put kad bih prošla kroz selo.
Jedne večeri sjela sam kraj bake i uzela joj ruku.
“Bako… nisi ti kriva što si voljela nekog drugog prije djeda. Svi imamo prošlost. Ali zar nije vrijeme da prestanemo bježati od nje?”
Baka me pogledala kroz suze i prvi put nakon dugo vremena nasmiješila se iskreno.
“Možda si u pravu, dijete moje… Možda je vrijeme da oprostimo jedni drugima i sebi.”
Ali otac nije mogao oprostiti. Otišao je kod sestre u Zagreb i mjesecima se nije javljao.
Ostale smo baka i ja same u kući punoj tišine i neizgovorenih riječi.
Ponekad se pitam – koliko nas zapravo poznaje svoje roditelje? Koliko tajni nosimo u sebi iz straha da ne povrijedimo one koje volimo? Možemo li ikada zaista oprostiti prošlost ili nas ona zauvijek određuje?