Kad djeca zatvore vrata: Priča o majci koja traži svoje mjesto
“Ne možeš ovdje ostati, mama. Nije nam zgodno.” Glas moje kćeri Ivane odzvanjao je u hodniku, hladan i odlučan, dok sam stajala s koferom u ruci. Nisam znala kamo s pogledom, ni s rukama, ni sa srcem. Sve što sam imala stalo je u taj stari, izlizani kofer i nekoliko vrećica. Nakon što je moj Stjepan umro, kuća je postala prevelika, prehladna, pretiha. Nadala sam se da ću barem kod djece pronaći toplinu, ali vrata su ostala zatvorena.
“Mama, znaš da imamo malo mjesta. Djeca su velika, svako ima svoju sobu, a i Marko radi od kuće…” Ivana je pokušavala biti nježna, ali riječi su bile tvrde kao kamen. Pogledala sam unuka, malog Davida, kako me promatra ispod obrva, nesiguran treba li me zagrliti ili pobjeći. “Možeš kod sestre, ili možda u dom?” dodala je tiše, kao da će šapatom ublažiti težinu prijedloga.
Sanja, moja druga kći, nije bila ništa blaža. “Mama, znaš da sam stalno na poslu. Ne mogu ti biti na usluzi, a i stan mi je premalen. Možda je stvarno najbolje da razmisliš o domu. Tamo imaš društvo, brigu, sve što trebaš.”
Sve što trebam? Zar je to sve što trebam – tuđa briga, tuđe društvo, tuđi krevet? Zar sam cijeli život kuhala, prala, tješila, podizala, samo da na kraju budem višak u vlastitoj obitelji?
Noćima nisam spavala. Sjedila bih na rubu kreveta, gledala kroz prozor u praznu ulicu i pitala se gdje sam pogriješila. Sjećanja su navirala: prvi koraci, razbijena koljena, smijeh za stolom, miris svježe pečenog kruha. Sve sam to radila za njih, a sada sam sama, nepoželjna.
Jednog jutra, skupila sam hrabrost i nazvala sina, Dinu. “Dino, sine, mogu li doći k tebi na nekoliko dana? Samo dok ne smislim što dalje.”
S druge strane tišina, pa uzdah. “Mama, znaš da je Amra trudna, a i njezini roditelji dolaze iz Tuzle. Bit će nas previše. Možda da pričamo za koji tjedan?”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Dobro, sine. Razumijem.”
Nisam razumjela. Nisam mogla razumjeti. Kako je moguće da sam postala teret? Zar je ljubav majke nešto što se zaboravlja čim odrasteš?
Pokušala sam razgovarati s Ivanom. “Ivana, sjećaš li se kad si imala upalu pluća, a ja sam danima sjedila kraj tvog kreveta? Sjećaš li se kad si plakala zbog Marka, a ja sam te tješila? Zar sam sada toliko nevidljiva?”
Okrenula je glavu. “Mama, nije to isto. Sada imam svoju obitelj. Moraš razumjeti da i ja imam obaveze.”
“A ja? Zar ja više nisam tvoja obitelj?”
Tišina. Samo tišina.
Otišla sam kod susjede Milene na kavu. Ona je već godinama sama, djeca su joj u Njemačkoj. “Navikneš se, draga. Prvo boli, onda oguglaš. Nađeš si neku zanimaciju, odeš u crkvu, na tržnicu, popiješ kavu s nekim. Ali nikad ne prestaneš čekati da te netko nazove.”
Pitala sam se jesam li previše očekivala. Možda sam ih previše razmazila, možda sam trebala biti stroža, manje popustljiva. Možda sam trebala misliti više na sebe, a manje na njih. Ali kako? Kako majka može misliti na sebe kad joj djeca trebaju?
Jedne večeri, dok sam gledala stare fotografije, zazvonio je telefon. Bila je to Sanja. “Mama, jesi dobro?” Glas joj je bio mekan, ali osjećala sam distancu.
“Jesam, dušo. Samo sam malo umorna.”
“Znaš, pričala sam s Ivanom i Dinom. Svi smo složni da ti trebaš svoje mjesto. Ne možemo ti dati ono što ti treba. Možda je stvarno najbolje da odeš u dom. Tamo ćeš imati društvo, a mi ćemo te redovno posjećivati.”
Redovno posjećivati. Kao da sam biljka koju treba zalijevati jednom tjedno.
Nisam imala snage za raspravu. “Dobro, djeco. Razmislit ću.”
Noći su postale još duže. U tišini sam razgovarala sa Stjepanom. “Što da radim, Stjepane? Gdje mi je mjesto? Jesam li stvarno višak?”
Jednog dana, otišla sam pogledati dom za starije. Miris dezinficijensa, hodnici puni tišine, pogledi ljudi koji čekaju. Čekaju djecu, čekaju smrt, čekaju da ih netko pogleda. Sjedila sam s ravnateljicom, gospođom Ankicom, koja je pokušavala biti ljubazna. “Znate, ovdje su ljudi zadovoljni. Imamo aktivnosti, izlete, sve što treba.”
“A ljubav? Imate li ljubavi?” pitala sam tiho.
Nije odgovorila.
Vratila sam se kući i dugo plakala. Nisam znala što je gore – biti sama u svojoj kući ili biti sama među ljudima koji nisu moji.
Dani su prolazili. Djeca su zvala, ali rijetko. Uvijek su bila zauzeta, uvijek su imali nešto važnije. Počela sam šetati po kvartu, razgovarati sa susjedima, pomagati u župi. Polako sam shvatila da moram pronaći smisao izvan obitelji, izvan djece. Ali srce je i dalje boljelo.
Jedne nedjelje, Ivana je došla s djecom. Donijela je kolače, sjela za stol, ali razgovor je bio površan. “Mama, jesi dobro? Trebaš li nešto?”
“Treba mi da me vidiš. Da me čuješ. Da znaš da sam još uvijek tvoja majka, a ne samo netko tko smeta.”
Pogledala me dugo, a onda je tiho rekla: “Znam, mama. Oprosti.”
Možda je to bio početak. Možda nije. Ne znam. Znam samo da je najteže biti nevidljiv onima koje najviše voliš.
Ponekad se pitam: Zar je ovo sudbina svih nas koji smo dali sve za svoju djecu? Hoće li i oni jednog dana čekati pred zatvorenim vratima, pitajući se gdje im je mjesto?