Kad Dječja Igra Razori Prijateljstvo: Priča o Gubitku i Nerazumijevanju
“Daj, Lana, reci joj da prestane!” viknula je Ivana, dok je njezina kći Ema grčevito stiskala moju Leu za ruku. Bilo je to jedno od onih popodneva kad sunce prži, a park je prepun djece i roditelja koji se pretvaraju da uživaju, dok zapravo svako malo pogledavaju na sat. Lea i Ema su se igrale na ljuljačkama, a mi smo sjedile na klupi, pijuckale kavu iz termosice i pokušavale ignorirati buku oko nas. Sve dok nije počelo.
“Ema, pusti Leu da se sama zaljulja!” rekla sam smireno, ali već sam osjećala kako mi srce brže lupa. Ivana je odmah ustala, lice joj je bilo napeto. “Uvijek tvoja Lea mora biti glavna! Nikad ne može pustiti moju Emu da bude prva.”
Zastala sam, iznenađena oštrinom u njezinom glasu. “Ivana, pa samo se igraju…” pokušala sam, ali ona me prekinula: “Ne, uvijek je isto! Tvoja mala uvijek mora sve po svom.”
U tom trenutku, moj muž Dario došao je s posla. Umoran, ali s osmijehom, sjeo je kraj mene i poljubio Leu u kosu. “Što se događa?” pitao je.
“Ništa posebno, cure se malo posvađale oko ljuljačke,” rekla sam tiho, nadajući se da će sve splasnuti. Ali Ivana nije popuštala.
“Možda bi bilo dobro da Lea nauči dijeliti,” rekla je glasno, toliko da su se drugi roditelji okrenuli.
Dario je uzdahnuo i rekao: “Ma pusti djecu da se sama dogovore. Nema smisla da mi odrasli stalno upadamo.”
Ivana ga je pogledala kao da ju je ošamario. “Lako tebi kad tvoje dijete uvijek pobjeđuje!”
Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama i ljutnje. Pogledala sam Leu – bila je zbunjena, gledala je mene i Emu, nesvjesna težine riječi koje su padale oko nje.
Nakon tog dana, sve se promijenilo. Ivana mi više nije slala poruke. Nije odgovarala na moje pozive. Naša svakodnevna druženja pretvorila su se u šutnju. Kad bih je srela u dućanu ili na ulici, samo bi kratko kimnula glavom i požurila dalje.
Pokušavala sam razgovarati s njom. Pisala sam joj poruke: “Ivana, možemo li popričati? Nedostaješ mi.” Nije bilo odgovora. Dario mi je govorio: “Pusti, proći će je. To su gluposti.” Ali meni nije bilo glupo. Osjećala sam prazninu svaki put kad bih prošla kraj njezine zgrade.
Lea me pitala: “Mama, zašto se više ne igramo s Emom? Jesam li nešto krivo napravila?” Nisam znala što da joj kažem. Kako djetetu objasniti da odrasli znaju biti gori od djece?
Jednog dana srela sam Ivaninu svekrvu u pekari. “Znaš, Ivana je jako povrijeđena,” rekla mi je tiho dok mi je dodavala kruh. “Kaže da si uvijek branila Leu, a nju si ostavljala po strani.” Ostala sam bez riječi. Zar sam stvarno bila takva?
Te noći nisam mogla spavati. Prebirala sam po sjećanjima – svi naši izleti na more, zajednički rođendani djece, noći kad smo plakale jedna drugoj na ramenu zbog muževa i posla… Sve to nestalo zbog jedne dječje svađe i nekoliko nespretnih riječi.
Pitala sam Darija: “Jesam li stvarno uvijek branila Leu? Jesam li bila nepravedna prema Emi?”
On je slegnuo ramenima: “Svi mi branimo svoju djecu. Ali možda si mogla malo više razumjeti Ivanu. Znaš da ona ima problema s bivšim mužem i da joj nije lako.”
Osjetila sam krivnju koja me stezala oko srca. Možda sam stvarno bila slijepa za Ivanine brige jer sam bila previše zaokupljena vlastitim problemima – Darijevim stalnim prekovremenim radom, brigom oko novca, Leinom astmom…
Prošlo je nekoliko tjedana. Park više nije bio isti bez Ivane i Eme. Ostale mame su me gledale sa sažaljenjem ili znatiželjom – svi su znali što se dogodilo, ali nitko nije pitao kako sam.
Jednog dana odlučila sam otići do Ivane. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam stajala pred njezinim vratima. Otvorila ih je Ema – narasla je, kosa joj je bila skupljena u repić kao kod Ivane.
“Bok, Ema… Je li mama doma?”
Ema me pogledala tužno: “Mama ne želi pričati s tobom.” Vrata su se polako zatvorila.
Vratila sam se kući slomljena. Lea me zagrlila: “Mama, nemoj plakati… Možda ćemo opet biti prijateljice.” Nisam imala snage reći joj istinu – da ponekad ni godine povjerenja nisu dovoljne kad jednom pukne nešto duboko u nama.
Dugo sam razmišljala o svemu – o tome kako roditeljske nesigurnosti mogu uništiti ono što smo gradili godinama. Kako ljubomora i povrijeđenost mogu biti jače od svih lijepih uspomena.
Sada sjedim sama na klupi u parku dok Lea trči s novim prijateljicama. Gledam druge mame kako šapuću i smiju se, pitam se jesam li ja ta koja je pogriješila ili smo jednostavno svi previše ranjivi kad su u pitanju naša djeca.
Možda smo mi odrasli zapravo gori od djece kad je riječ o ljubomori i povrijeđenosti? Je li moguće ponovno izgraditi povjerenje kad jednom pukne? Što biste vi napravili na mom mjestu?