Kad dobiješ penziju, ostat ću s tobom: Priča o obećanjima i stvarnosti
“Kad dobiješ penziju, ostat ću s tobom, bako!” dječakov glas odjeknuo je brdom dok su se ostala djeca smijala i klizala niz travnatu padinu. Stajao sam sa strane, promatrajući tu scenu, a srce mi je zatreperilo od nečega što nisam mogao odmah imenovati. Možda je to bila zavist, možda tuga, možda samo sjećanje na nešto što sam davno izgubio.
Moje ime je Jasna. Imam šezdeset i četiri godine i živim sama u malom stanu u Sarajevu. Moj sin, Damir, već godinama radi u Zagrebu. Unuka, Emina, viđam samo preko ekrana mobitela. Svaki put kad joj mahnem kroz video poziv, osjećam kako mi nešto steže grlo – kao da svaki put gubim još jedan komadić nje.
Te večeri na brdu, dok sam slušala dječaka kako obećava baki da će ostati uz nju kad dobije penziju, vratila sam se u vlastitu prošlost. Sjetila sam se dana kada sam ja svojoj majci obećavala isto. “Ne brini, mama. Kad ti bude najteže, ja ću biti tu.” Nisam bila. Život me odvukao na sve strane – posao, brak, djeca, rat. Opravdanja su se nizala kao kišne kapi na prozoru.
Nekoliko dana kasnije, Damir me nazvao. “Mama, znaš da ne mogu doći ovaj vikend. Posao mi je ludilo. Možda sljedeći mjesec?”
“Naravno, sine. Razumijem”, odgovorila sam tiho, ali on nije čuo drhtaj u mom glasu.
U zgradi sam imala samo jednu pravu prijateljicu – Ružu iz Mostara. Ona je bila moj oslonac otkad mi je muž umro prije deset godina. Ruža je znala sve moje strahove i tuge.
“Jasna, znaš šta? Djeca su danas drugačija. Mi smo za naše roditelje ginuli, a oni… Oni imaju svoje živote. Ne možeš im zamjeriti”, rekla bi dok bi pila kafu kod mene.
Ali zamjerala sam. Zamjerala sam sebi što nisam bila bolja kćerka svojoj majci, zamjerala sam Damiru što me zaboravlja, zamjerala sam vremenu što mi je ukralo sve što sam voljela.
Jednog dana stiglo mi je pismo iz PIO-a: “Vaša molba za penziju je odobrena.” Sjedila sam za stolom i gledala taj papir kao da je karta za neki drugi svijet. Penizja – riječ koja je nekad značila sigurnost, a sada samo podsjeća na godine koje su prošle.
Nazvala sam Damira: “Sine, dobila sam penziju!”
“Bravo mama! Sad ćeš moći malo uživati! Možda dođemo Emina i ja za praznike.”
“Možda”, ponovila sam tiho.
Tih dana počela sam više izlaziti na brdo. Gledala sam djecu kako se igraju i roditelje kako ih bodre. Jedne večeri sjela sam pored one bake kojoj je unuk obećao ostati uz nju.
“Lijepo vam je s unukom”, rekla sam.
Baka se nasmiješila, ali oči su joj bile umorne.
“Lijepo je dok su mali. Onda odrastu i odu svojim putem. Obećanja su slatka kad ih djeca daju… ali život ih brzo nauči drugačije.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “I meni je unuka daleko. Sin mi radi u Zagrebu.”
“Svi naši sinovi su negdje daleko”, rekla je tiho.
Te večeri nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svemu što smo izgubili – ne samo mi dvije, nego cijela generacija naših žena koje su gradile domove i žrtvovale snove za tuđu sreću.
Nekoliko tjedana kasnije Ruža se razboljela. Otišla sam joj u bolnicu svaki dan. Jednog jutra došla sam i zatekla njenu kćerku kako pakuje stvari.
“Mama je prebačena u Mostar kod mene. Ne može više sama ovdje biti”, rekla mi je hladno.
Ostala sam sama u praznom hodniku bolnice, osjećajući kako mi se svijet ruši pod nogama.
Počela sam sve više osjećati strah od budućnosti. Što ako se meni nešto dogodi? Hoće li Damir doći ili će reći: “Mama, znaš da ne mogu sada…”?
Jedne večeri zazvonio je mobitel.
“Bok bako! Tata kaže da imaš penziju! Kad ćemo doći kod tebe?” Emina je cvrkutala s druge strane ekrana.
“Kad god poželite, dušo moja… vrata su vam uvijek otvorena”, odgovorila sam kroz osmijeh koji nije stigao do očiju.
Tog vikenda nisu došli.
Počela sam pisati dnevnik – možda da ostavim trag ako me jednog dana više ne bude bilo briga nikoga. Pisala sam o svojim strahovima, o ljubavi koju još uvijek osjećam prema Damiru i Emini, o praznim obećanjima i o tome koliko boli kad te tvoji zaborave.
Jednog dana zazvonilo je na vratima. Otvorila sam i ugledala Damira s Eminom.
“Mama… oprosti što nismo ranije došli. Znam da ti nije lako sama…”
Emina mi je potrčala u zagrljaj: “Bako, sad kad imaš penziju, možemo češće dolaziti!”
Smijali smo se i plakali istovremeno. Te večeri sjedili smo zajedno na mom malom balkonu i gledali svjetla Sarajeva kako trepere u daljini.
Ali duboko u sebi znala sam – ovo neće trajati vječno. Djeca rastu, odlaze, a obećanja blijede pred stvarnošću života.
Ponekad se pitam: Je li dovoljno voljeti nekoga bezuvjetno ako znaš da će te jednog dana zaboraviti? I koliko vrijede obećanja koja dajemo iz srca kad ih život pregazi kao jesenje lišće?